Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
III. dio: Zatvoreni krug
Posljednje poglavlje:Bespovratni kraj
Poslije silnih godina neizvjesne borbe i mnogih nedaća koje su ih gotovo dovele do tragičnoga poraza, sada je konačno stigao čas kad će se nepredvidiva sudbina triju mudraca nepostojanja jednom zauvijek razriješiti. Kobne pogreške dobročinitelja više neće moći biti ispravljene niti će se zlo u slučaju svoga poraza moći izdići iz pepela i osvetiti svoj sramotni pad. Ili će Egzufrilej biti sveden na ništavilo i okrutno protjeran iz vlastite stvarnosti, ili će nesalomljivi borci za istinu i pravdu nepovratno pasti pod njegovim gnjevom.
-Senueto! Anfolije! Nisu li vam već poznate ove lažne careve riječi!? I nas je nekoć pokušao zavesti glumeći dobročinitelja i zaštitnika bespomoćnih duša.- uznemireni se Vulisard zaprepašteno zagleda u svoje zbunjene saveznike, predosjećajući da će mračna tajna stvarnosti uskoro biti razotkrivena. Unatoč bijesnoj oluji nevolja što ih je već godinama pratila, znao je da najmudriji atrofolski umovi ipak mogu zajedno prozreti iluziju koju je Veliki Sudac u nepojmljivo davno doba postavio pred njihovu naivnu svijest.
-Kao da ponovno kani uvjeriti narod da su tek sada dospjeli u njegovo carstvo i da ih želi zaštititi od sigurne propasti!-uzvikne zgroženi Senueto polako otpetljavajući ogromno klupko carevih izopačenih spletki.
-Licemjer im je izbrisao pamćenje i sada truje njihovu svijest lažnom spoznajom da se odvila epska bitka između neba i pakla u kojoj su svi svjetovi sravnjeni sa zemljom. Ali sada mu nećemo dopustiti da ponovno prevariti atrofolske duše! Jednom sam već shvatio što se zapravo događa, ali onda sam bačen u postojanje i moja je spoznaja bila bespovratno izbrisana.-Anfolije je prštao silnom pronicljivošću, a zatečeni su ga mladići s čuđenjem gledali, zaboravivši čak i na zamamni prizor ženstvene demonke koja ondje stajaše u nestabilnoj odori satkanoj o rijetkog sivila.
- Rata nikada nije ni bilo! Himel i Ignedis i dalje netaknuti stoje iza zabranjenih granica nepostojanja, a Egzufrilej ih toliko strogo čuva da se nitko nije usudio spoznati njihovo prisustvo! Još ne mogu vjerovati da je bio u stanju učiniti takvo što! Došao je kraj njegovoj hegemoniji! Sada sam spreman za osvetu!- pun mržnje i bijesa, Vulisard podigne visoko svoj okretni zlatni mač te krene prema dalekom carevom tronu ne mogavši obuzdati mahnite vatrene virove zarobljene u vrelim,zvjerskim očima.
-Tvoja odluka je besmislena! Ne možeš mu se sam suprotstaviti! Ja ću ga zaustaviti svojim čarima! Barem ti toliko dugujem nakon silnih muka kroz koje si zbog mene prošao!- zavodljivo gladeći svoje prozračne crne vlasi i smiješeći se poput neiskvarenog anđela, Norfilda pokuša smiriti pomahnitalog osvetnika, ali već je bilo prekasno jer Egzufrijel začuje njihove drske riječi te udari kolosalnim kamenim stopalom u tlo oduzevši svijest nepostojećoj svjetini i zaustavivši bijedne duše u vremenu. Pred nepomičnim pobunjenicima ukaže se stravični prizor nebrojenih ukočenih tjelesa zamrznutih u pokretu, čije su razrogačene oči potvrđivale neizmjerni strah usađen u njihovom zaustavljenom umu.
-Pobjegli ste od svojih zasluženih kazni i drsko zanemarili moju nepovredivu presudu i sada se još usuđujete razglasiti mračnu tajnu koju sam skrivao tisućama godina!- ispruživši prema njima svoju snažno stisnutu šaku, reče im ljutiti car uzrujanim glasom, kao da se pribojava i za vlastitu sudbinu.- Ne postoji dovoljno teška kazna za ovakve zločine i nije vam mjesto ni u kojem svijetu! Spreman sam vas jednom zauvijek izbaciti iz cjelokupne stvarnosti, ne dajući vam niti jednu priliku za iskupljenje! Vrijeme je za konačni obračun!- u očima Egzufrileja nije grmio onaj zastrašujući gnjev niti mu se lice zajapurilo od bijesa, nego je bez milosti najavio propast svojim neprijateljima, ne plašeći ih svojim gromoglasnim povicima. Činilo se da gospodar polutame više nema što izgubiti jer više nije imao snage razmišljati o mučnoj kazni koju bi im predodredio. Sada je brinuo samo za vlastitu sudbinu, znajući da će bespovratno nestajanje tih nesnosnih izdajica biti jedini spas za njegovu neometanu hegemoniju.
-Ne dajte da vas taj drski licemjer zaplaši svojim očajničkim prijetnjama! Jednom zauvijek ću ga izbrisati svojim opojnim moćima i razriješiti vašu neizvjesnu sudbinu.- sokolila je Antonela svoje odane saveznike dok je iz njenog svijetlog ženskog tijela isijavala sve veća snaga.-A nakon što ga svrgnem s prijestolja, ovo će carstvo utonuti u moju okrutnu vladavinu i tada će vas zadesiti najgora moguća kob.- anđeoski glas razgolićene krasotice iznenada se izobliči, postavši stravično dubok, hrapav i grub, a njen se mili smiješak pretvori u zlu demonsku grimasu koja njene prevarene sljedbenike gotovo natjera u bijeg.
-Zašto činiš takve besmislice!? Stigli smo predaleko da bi se sada razjedinili! Moramo se suprotstaviti Velikom Sucu i stvoriti sklad u ovoj turobnoj zemlji!- ne mogavši povjerovati svojim osjetilima, Anfolije bez uspjeha pokuša razuvjeriti pokvarenu demonku i nagovoriti ju da se unatoč svemu okrene pravdi.
-Odavno sam bila strastvena ljubavnica Paklene Vlasti, ali moja bezuvjetna tjelesna bliskost nikada mu nije bila dovoljna! Natjerao me da pođem u Atrofol i osvojim za njega tron Egzufrileja kako bi mu dokazala svoju odanost. No shvatila sam da mogu opstati bez njegove kontrole i uskoro će svi svjetovi pripadati meni!- kričavim paklenim glasom, bespoštedna je Norfilda odala sve podle planove, zaprepastivši čak i samog Egzufrileja svojim izopačenim namjerama. Zauzevši borbeni stav, zamahne prema Egzufrileju kao prije sedamnaest godina te ga pogodi neodoljivom crvenom čini koja na tren zamagli njegovu svijest. Primaknuvši se samome vrhu careva trona, gnjevni Vulisard svim svojim snagama zabode mač u stopalo divovskoga vladara, a magla koja se stvorila pred očima Egzufrileja nije mu dopustila da se obrani. U tom sudbonosnom trenu, duše se oslobode iz zamrznutog vremenskog toga i iznenađeno zastanu ugledavši pokvarenog cara kako pun gnjeva obasipa demonku razornim crnim kuglama.
-Ne postoji kazna mučna dovoljno
Da osveti drskost, tvoju demonko
Dok god imaš čari svoje opojne
Osvajat ćeš sama silne svjetove
Iz najgoreg pakla ti ćeš pobjeći
I najjačeg cara podlo zavesti
Ali kad ljepotu nećeš imati
U svakom ćeš svijetu bijedna propasti
Ne zemlju te bacam, brišem tvoju svijest
I uzimam čari tvoje opojne!
-proklevši nekoć zamamnu dušmanku svojim podlim čarima, atrofolski joj car oduzme svu ljepotu, a crni ju vir ponese u daleke visine, ostavivši samo jeku njenih gorkih vapaja. Razbješnjena podlim lažima svoga prividnog spasitelja, monotona rijeke svjetine počne sve glasnije žamoriti protiv njegova nepovredivog autoriteta te iznenada preraste u grmeću bujicu pobunjenika punu mržnje koja vječno teče prema svojim najgorim neprijateljima sve dok ih u potpunosti ne razori.
-Svrgnite izdajnika! Zaludio nas je svojim nedopustivim trikovima! Drznik nas je zaveo svojom crnom magijom!- tisuće i tisuće razgnjevljenih sjenki nezaustavljivo se primicalo svome mrskom gospodaru, pristižući iz beskonačnih daljina atrofolskog bespuća. Nekoć razboriti i odlučni osvetnici sigurni u svoje ideale,na tren su postali samo nevažne treščice koje se posljednjim snagama bore da ih ne zgazi pomahnitala horda nepostojećih, a umovi koji su nekoć sipali neprocjenjive mudrosti iznenada su presušili , ne mogavši stvoriti niti jednu suvislu riječ i ostavši bez svih spasonosnih ideja.
-Odakle vam hrabrosti za ovakvu drskost! Istrijebit ću vaš ništavni rod do posljednje duše! Moja vas je moć stvorila pa vas može i uništiti!- mahnitao je razulareni Egzufrijel dok je iz njegovih očiju isijavalo neopisivo ludilo, a duboko u carevoj tamnoj duši već se polako nazirala ozbiljna zabrinutost i snažna bojazan za njegovu neizvjesnu sudbinu. Upregnuvši sve svoje moći, neumorno je mahao kršnim kamenim rukama izbacujući iz svakoga prsta stravične sive virovi koji su bespoštednom crnom silinom u tek jednoj sekundi bili u stanju iz stvarnosti izbrisati stotine duša. Dok se nepojmljiva vojska gnjevnog atrofolskog naroda užurbano uputila ka nečastivom tronu Velikoga Suca, još je bezbroj bića prešlo zabranjenu atrofolsku granicu kako bi pravednu vojsku Himela upoznali sa sramotnom i nedopustivom tiranijom koja već dugo guši zemlju nepostojećih. Desetke njih je padalo pod hitrim zlatnim oštricama odanih carevih stražara, no ubrzo je mistična modra membrana bila rasporena njihovim očajničkim udarcima, a nekolicina neuhvatljivih izabranika odoljelo je smrtonosnoj sili zastrašujućih rogatih zvijeri.
-Pozivam vas u bitku, odane moje vojske! Zapovijedam vam da satrete drski atrofolski puk i naplatite sve gubitke koje su nanijeli vječnome skladu mojega carstva! Budite nemilosrdni prema svakoj sjenki koja vam pristupi i ne pošteđujte nikoga svojeg razornog oružja!-zagrmi Egzufrilej tako prodorno da su njegove nezaustavljive legije odmah pristigle u blizinu ugrožena trona, a bijedne su duše ubrzo bile nadjačane neusporedivo moćnijim zaštitnicima Velikoga Suca. Gipki su vladarevi prsti sve češće ispuštali svoje apokaliptične čini, otimajući neiskusnoj vojsci osvetnika onu posljednju nadu za pobjedu, a zaprepašteni je Vulisard samo zatečeno gledao u daljinu, promatrajući pokolj koji će i njega uskoro zadesiti. No dok se već činilo da će katastrofalne posljedice zadesiti svakoga tko se usudio suprotstaviti vladarevoj višestoljetnoj hegemoniji, s one strane neistraženog ruba carstva u posljednjem je trenu pristigao spas, zapanjivši sve koji su se već odavno prepustili svojoj propasti.
-Saznali smo za zastrašujuće zlo koje se ukorijenilo u atrofolskom svijetu i zato smo odlučili pristići u pomoć bespomoćnim žrtvama ovog neizdrživog terora. Možda se i dalje smatraš nedodirljivim i svemoćnim ,ali na kraju ćeš biti kažnjen za sva svoja zlodjela.- povikne anđeoski borac uzvišenim i zanosnim glasom te na kaotičnu ravnicu nepostojanja uvede nepopustljivu vojsku neustrašivih nebeskih ratnika. Na njihovim glatkim svijetloplavim licima svijetlile su sitne žute oči položene kraj skladnih modrih nosova, a čak niti euforični zanos konačnog sukoba između dobra i zla nije utapao mir koji je isijavao iz njihova pogleda. Duge plave kose, prozračne i meke poput svježeg mladog paperja, pružaše se sve do savršeno simetričnim bijelih krila protkanih blago valovitim žutim šarama, a glatke plavkaste ruke bijahu ukrašene tek ponekom odmjerenom anđeoskom crtom što je u njih udisala neiskvareni nebeski život zaustavljen u svome vremenu. U svojim su šakama nebrojeni anđeli čvrsto držali dugačke sjajne sablje načinjene od platine, obrušavajući ih bez milosti na zaklete neprijatelje dobra koji su odavno odbacili sve svoje dužnosti prema pravdi i zaboravili na milost što su je dugovali žiteljima nepostojanja.
Izopačeni su demoni svojim dugim kopljima probadali krhka anđeoska prsa, a sitne podle kreature odane volji Velikoga Suca, hitrim su skokovima odsijecali njihove sjajne glave, vitlajući bez milosti oštrim srebrnim bodežima. Iz razorenih tjelesa požrtvovnih himelskih vojnika prštala je prodorna bijela svjetlost, obasjavajući toplu plavu krv što se izlijevala iz njihovih prerezanih vena, a bijesne su duše sve brže i tragičnije propadale pod bujicom careve zlokobne crne magije. Ipak, iz savezničkog je carstva nahrupivalo sve više pravednih junaka, dok se uporna vladareva vojska činila sve ništavnijom i slabijom, propadajući pod nadmoćnim snagama pravednoga Himela.
-O ne! Moje su legije sve slabije i uskoro će biti poražene! Nemam se više čime boriti! Platit ćeš za sve, Vulisarde! Ako se ikada oporavim od sramotnoga poraza, tebe će prvog zadesiti moja okrutna osveta!- vapio je nadjačani Egzufrilej odapinjući na bijednu svjetinu sve razornije kugle svoje nečastive tamne energije, no sivi se puk sve više približavao vrhu njegova trona, zakoračivši na samo stubište koje vodi do čvrstog kamenog prijestolja. Smognuvši hrabrosti za novi smrtonosni napad, gnjevni se Vulisard pun zanosa probije kroz nesalomljivi zid pobunjenih sjenki te hitro pristupi najvišoj vrhu atrofolskog carstva, drsko izbjegavajući sve destruktivne izljeve vladareva neopisiva očaja.
-Umri, zlotvore!- stvorenje koje je odavno bilo predodređeno za spas urušene stvarnosti, konačno je dobilo priliku ispuniti svoju zadaću te počne bez milosti sjeći careva tvrda stopala, natjeravši ga na sudbonosni pad. Zanesen silovitim dušmanskim udarcima i omamljen neizdrživom boli što mu je nanese prodorna zlatna oštrica, poraženi Egzufrilej neslavno zatetura i strmoglavi se s vrha trona u ralje beskrajne nebeske vojske ojačane rojem pomahnitalih duša gladnih za osvetom.
-Proklet bio, drski smrtniče!- gušeći se u svojim gorkim suzama, zavapi licemjerni car posljednji puta te skonča raskomadan gnjevom sviju koji su nekoć patili od njegova terora.
-Iz ponora ognja osvetnik će doći
I dok ćeš ti slavit na vrhuncu moći
U novome krugu vječnog vremena
Sustići će tebe kleta sudbina!-
odjekivali su sablasni zvuci zastrašujuće Akvarbudine kletve čija je moć predodredila carev bespovratni kraj i izvukla stvorene svjetove iz mračnoga beznađa. Nakon što je davno proročanstvo bilo ispunjeni, a izopačeni polubožanski car okrutno svrgnut s vječnoga prijestolja, Atrofol je dobio pravednog vladara koji će napaćenim dušama vratiti svu oduzetu radost i natjerati ih da zaborave na kaotična vremena puna nedopustivih laži, izopačenih spletki i nemilosrdnih presuda koje su zadesile sve borce za istinu. Zasjevši na hladni kameni tron okaljan sramotom Velikoga Suca, Vulisard je sve atrofolske granice učinio slobodnima, a kroz široki procjep koji dotad bijaše zatvoren sablasnom membranom, prodrla je bistra i svježa svjetlost, ponovno obasjavši sivilo nepostojanja i razorivši monotoniju što se u njega uvukla. Ipak, odlučio je svoje bezbrojne štićenike poštedjeti tereta dugoročne spoznaje pa su njihova sjećanja bila bespovratno izbrisana, a svijesti bačene u novi zatvoreni krug vremena koje je polako teklo u skladnoj zemlji nepostojanja. Unatoč tomu što je pobjegao iz bezizlaznog zemaljskog svijeta, Vulisardova ljudska reinkarnacija nije bila izbrisana iz života jer i dalje su postojala bića koja ne bi mogla podnijeti njegovu tragičnu smrt niti prihvatiti nesnosnu krivnju koja bi ih zbog nje još dugo izjedala. Andrija se zato vratio s mirne daruvarske livade, nesvjestan svih potresnih nedaća što su ga zadesile, a jetki otrov zavisti neobjašnjivim je čudom bio ispran iz njegovih vena te nekoć nesigurni i nesretni mladić konačno postane zadovoljan naizgled nebitnih blagodatima svog ništavnog ljudskog života.
Izobličeno lice nekoć savršene Antonele sada je bilo prekriveno odbojnim crnim mrljama, a ispod njenog debelog, iskrivljenog nosa ležale su tanke i suhe usne koje niti jedan mladić više nikada neće poželjeti. Nekoć ponosna, bahata i narcisoidna demonka, postala je tek bijedno i ružno stvorenje odbačeno od sviju muškaraca, premda je nekoć brojne naivne mladiće zaluđivala svojim ženstvenim čarima, tjerajući ih da slijepo slijede njenu nepromjenjivu volju. Iz Andrijinog je pamćenja njihovo poznanstvo bilo vječno izbrisano, a ako ikada i sretne tu ubogu djevojku, njen će neugledni prizor neprimjetno prohujati ispred mladićevih očiju, ne ostavši urezan u njegovu sjećanju. Sada se sjećala samo davne izgubljene ljubavi koju je nekoć bahato odbacila, žaleći što više ne postoji jedini koji bi ju unatoč svemu i dalje volio. Podla i licemjerna Klaudija bijaše zaluđena vlastitom mržnjom pa je nestala u dubokoj daruvarskoj šumi, odlutavši utopljena u svojoj neizdrživoj tjeskobi.
Nakon više tisućljeća iskvarenosti, nesklada i nepravde, stvarnost je konačno vratila svoje iskonsko obličje jer iz njegovog su tkanja istrgnuti oni što su vječno radili protiv svakoga dobra. Mnogi od nas žrtve su podlih i besramnih manipulacija ženstvenih mladih demonki čije smo želje prisiljeni ispuniti i mnogi od nas trpe jetki otrov ljubomore, nezadovoljstva i zavisti koji kola gotovo svačijim žilama, no ipak se ne moramo sukobiti s nadnaravnim silama, svrgnuti vladara svoje stvarnosti niti proći dnom paklenoga ponora,da bismo uspjeli spoznati licemjerje tih zanosnih stvorenja i osloboditi svoju dušu uzaludnih čežnji što nam truju ionako kratko zemaljsko postojanje.
