Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici
        26.09.2005.         1797 pogleda
Berba 2005. (1)

Generaciji naših roditelja vinogradi su omogućavali jedinstvenu poljodjelsku rekreaciju, a nas, rođene u trulom socijalizmu, naučili su koliko je u životu važno doslovce ostati prizemljen

Danko zove u berbu, ali Dalmatinac već smišlja izgovore. Nije bio još ni na jednoj. Prve godine, kad je kao zet prvi put trebao ponijeti putu, pitao me što je to i kako izgleda berba. Sve sam mu potanko opisala - dugačke redove vinograda, berače koji beru grožđe u kante, a zatim ga prebacuju u putu na leđima putaša, koji ga zatim nosi u trupaču... Dobro, možda sam malo pretjerala s onim `...putu treba dobro natresti da u nju stane više grožđa, a ponekad koji grozd upadne i za vrat, ali to nije tako strašno ako baš ne pada kiša...`

Možda sam, eto, pretjerala, ali doista nisam znala da ge je tako lako uplašiti. I tako taj virovitički zet još nije vidio nijednu virovitičku berbu, što, priznajem, smatram osobnim porazom. A kako je raspoložen, ni neće skoro. Zakvačio se za putu, pa ni ne misli drugim popratnim sadržajima najslađeg od svih vinogradarskih poslova.

A da zna, bilo bi mu žao. Jer ne u kazališnim foajeima, muzejskim prostorima ili podrumskim restoranima, već baš u tim vinogradima, među trsjem, i u onim vikendicama što su se načičkale na brežuljcima oko Virovitice, cvao je nekada pravi društveni život našega grada. Svaki pravi gazda svoje bi cjenjenije goste pozivao baš u vinograd - na roštilj, kotlovinu ili pak nešto na ražnju uz, dakako, najbolje vino iz vlastitog podruma. Unatoč mom današnjem namjernom nutricionističkom usmjerenju prema cjelovitom zrnu, povrću, mahunarkama i bijelom mesu, rado se prisjetim onih svježih, domaćih kobasica, koje bi se ubacile u vruću kotlovinu, a zatim zalile bilogorskim rizlingom. Pa ne znaš što je bolje - kobasa ili umak!

Nekim gazdama, koji bi mućnuli glavom, bio je ipak od vinograda draži mnogo praktičniji voćnjak, koji je također imao vikendicu za pozivanje društva - grunt ili ranč, kao što su to nazivali Harastije - ali vinogradi su u našem kraju bili svojevrsna tradicija. Stari su se Virovitičani, naime, ponosili vlastitim vinogradima i svojim vinom. Tako je i moj tata kupio vinograd upravo zato što ga je nekada imao i njegov otac.

Nikada se to naše bilogorsko vino nije afirmiralo među enolozima, poput, primjerice, kutjevačkog, ali mnogi će posvjedočiti da vino iz bilogorskih vikendica zna biti itekako skladno i znalački odnjegovano. Nisu zato uzaludna nastojanja današnjih dobrih gazda i vinogradara, poput Zdravka Šarića, koji svoja vina predstavljaju na izložbama i donose kući medalje kvalitete.

Vikendice su oko Virovitice počele masovnije nicati u zlatnim sedamdesetima, baš onih godina kada su se ustalile neradne subote i sam pojam weekend. Dotad su u vinogradima stajale klijeti - nimalo reprezentativni kućerci u koje se spremao poljodjelski alat, a po potrebi u njima se, pokraj bačve, moglo i prenoćiti. No vikendice i vinogradi koje pamti moja generacija bile su vjerojatno svjetski jedinstven primjer paradoksalnog socijalističkog ulaganja, koje nikad nije bilo ni blizu ekonomske isplativosti, ali ipak se održalo. Nastao je tu, u toj socijalističkoj privredi, neki višak vrijednosti, a kako se nije moglo ulagati u neki biznis, kao danas, ulagalo se u kućice za odmor. Ne znam je li ih Slavenka Drakulić navela u svojoj knjizi "Kako smo preživjeli socijalizam, a ipak se smijali", iako bi po svim kriterijima vikendice tu trebale zauzimati počasno mjesto.

Opremale su se starim kaučima, ali i namještajem po narudžbi, rustikalnim šankovima, narodnim motivima i jelenjim rogovima. Ipak, naše, virovitičko vinogradarstvo nikad nije bilo narodnjačko, poput martinbregovskog, s tradicionalnim krštenjima koja se prenose s koljena na koljeno. Ne, virovitičko vinogradarstvo bilo je građansko, rekreativno, vinogradarstvo u trapericama, s frezama, kosilicama i prskalicama za travu. Za generaciju naših roditelja vinogradi su bili nenarušeni prostor slobode, koji im je omogućavao jedinstvenu poljodjelsku rekreaciju. A nas, rođene u trulom socijalizmu, naučili su koliko je u životu važno doslovce ostati prizemljen i cijeniti svoj i tuđi znoj. To poštovanje prema motici ponijela sam sa sobom i u Zagreb, u kojem, dakako, nisam našla puno istomišljenika.

Ali bio je dovoljan samo jedan, pa da moje uvjerenje još više očvrsne- bio je to akademik Matko Peić. Da, baš taj Matko Peić koji je napisao `Pristup likovnom djelu`, kojim nam je u srednjoj profesor Romaj mahao kao neizostavnim udžbenikom iz umjetnosti. Profesor Matko Peić mi je, dakle, zahvaljujući novinarsko-slavonskim poveznicama, održao nezaboravno predavanje o životnoj mudrosti.

Pojavljivali smo se u Vjesniku na istoj stranici. Kao dvadesetinešto godišnjakinja koja u koautorstvu piše kolumnicu o muško-ženskim odnosima upala sam u takvo društvo da sam bila uvjerena kako će moja karijera koja nakon toga slijedi biti prava pjesma - kako sam se grdno prevarila! No, na istoj stranici Vjesnika bili su Igor Mandić, Josip Pavičić, akademik Peić i moja malenkost sa svojom tadašnjom koautoricom. Dakako da je svaki od tih autorskih uzora imao što primijetiti o našem pisanju i većinom su se, pravi kavaliri, pohvalno izražavali. Pa sam dobila krila i naumila napraviti intervju s najvećim među njima. Profesor je nekim čudom pristao, valjda da vidi što će iz toga ispasti, pa mi zakazao sastanak u svojoj bazi, u restoranu Kutjevo u Tomićevoj. Kad smo sjeli, ja nadobudno upalila kazetofon i da ću početi s pitanjima. A on žmirka i kaže - ugasi. Ja poslušno ugasim, već me hvata nervoza, vidim ode moj intervju, ali, dobro, uzdam se u pamćenje.

Profesor Peić naručio mi je čobanac - koji sam poslušno posrkala do zadnje žlice - i počeo priču o svom djetinjstvu u Požeškoj kotlini, vinogradima, zemlji i vinu, umjetnosti i pisanju. Nakon dvadeset minuta prežalila sam intervju.

Izašla sam iz Kutjeva pametnija za jednu životnu lekciju. Iako desetljećima u Zagrebu, kao akademik i jedan od vrhunskih intelektualaca, profesor Peić nije se odrekao one iskonske vezanosti za zemlju i zavičaj i iz nje je i u poznim godinama crpio nadahnuće. A njegov ugled i autoritet su toliki da svi oni koje usput susrećem kako s prezirom spominju motiku, ostaju minorni i beznačajni.

p.s. Komentiranje fertuna, sidra, printanja, mahanja iz auta i svih ostalih vaših reakcija, dragi moji čitatelji, moram odgoditi za neku drugu priliku. Ali svaki takav znak pažnje podsjeća me koliko nas mnogo zna da svi mi zajedno pletemo ove virovitičke priče.

(nastavit ću sljedeći ponedjeljak)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

tomislav
6.9.2011. 9:03
Baš dobar tekst, Bravissimo!!!


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.