Mi, 40-godišnjaci, koji bismo danas trebali biti na životnom vrhuncu, s punim smo pravom zbunjeni svim onim što se zbilo u proteklih dvadeset godina. I sve to silno pisanje o osamdesetima, koje primjećuje književnik Pavao Pavličić, potrebno nam je da bismo to iskustvo proradili, da bismo mogli dalje
Najbolje godine za roditeljske vinograde nastupile su kad smo mi, mladi, poodrastali,
pa se na nas moglo ozbiljno računati kao na radnu snagu. Dotad su naši oci već
pomalo posustali, a mi smo, kako su nam mišići jačali, iz sezone u sezonu otkrivali
prednosti vinograda i vikendica. Nazmjence, bez reda i prema nadahnuću, u vikendicama
bismo priređivali tulume i dočeke novih godina. Ljeti bismo od jutra do zore
roštiljali i nakuhavali, a zimi prtili snijeg uzbrdo da bismo se zabili u vikendicu
uz kuhano vino i novu godinu dočekali grudajući se. Mi, cure donijele bismo
kakve početničke (ili mamine) kolače, ali pravi majstori priredbe bili bi dečki,
koji bi se nadmetali u viteškim, muškim kulinarskm vještinama, po kojima su
se mogli prepoznati dobri budući zetovi. Pa je srnetina znala biti crnetina,
a fiš pakleno ljut da ga je trebalo gasiti hektolitrima. Ali nikad nitko nije
otišao doma ni gladan ni žedan.
Kakvi su to sve tulumi bili i što se sve tih godina događalo po vikendicama,
pričalo se i pričat će se, ne treba ovako bilježiti. Ostala su sjećanja i fotografije
da se podsjetimo kakvi smo bili i da se prisjetimo onih koji već sad više nisu
s nama. Do ovih godina ostala nam je i pouka da je trebalo i znati i htjeti
tulumariti, a kad se povremeno opet okupimo - u vikendici, dakako, kod Šafara
– svaki put ponovno zaključimo da danas ne bismo bili potpuni bez onih prijateljstava
i međusobne pažnje koju smo razmjenjivali. Iako nam baš ne služi na čast što
se okupljamo toliko rijetko, da na takvim druženjima češće viđam Krunu
Šegotu, koji svakih nekoliko godina stiže iz Kanade i zove na roštilj,
nego neke Virovitičane.
Jer kad su se moji komotni studentski ljetni praznici sveli na jedva dva tjedna
godišnjeg odmora, počela sam izostajati s okupljanja u vinogradima. Naša generacija
nema više onoliko vremena kao naši roditelji. Zahtjevniji su poslovi, brže se
živi. Mnogi vinogradi koji su nikli u socijalizmu, u kapitalizmu nisu mogli
opstati.
No, bilo je lijepo dok je trajalo. Neki tate s dobrim organizatorskim sposobnostima
domislili su se tada da bi naše dane u vinogradima trebalo osmisliti, pa su
nas koristili za radne akcije. Svi u zaletu, puni snage, radili bismo junački
uz nadmudrivanja i dobacivanja, a poslije se znalo - ostajali bismo poslije
svih slaviti dok ne malaksamo ili ne pozaspemo. A ako nakon tuluma trebalo vikendicu
pospremati – napravili bismo još bolji tulum. Pospremili, pa posjedali po podu
i zapjevali.
Svi moji u društvu znaju da sam ja od onih najgore vrste - nemam sluha, a volim
pjevati. Ali na našim tulumima napjevala sam se više nego u svih onih šest godina
zbora u muzičkoj! A što smo pjevali? Kao djeca cvijeća, nevine pjesmice poput
Imagine. Pjeva li danas još netko Imagine? Znate ono, od Lennona:
Imagine, all the people
living life in peace juhuuu-uuu...
Kako mi nije išla melodija, naučila sam barem riječi, pa sam znala povući i
bolje pjevače. A je li to bio samo moj osjećaj da je taj Imagine, koliko god
bio naivan, tada doista vrijedio?! Jer ja sam doista vjerovala da nas budućnost
nosi prema nečemu boljem; da je povijesna zakonitost da danas bude bolje nego
jučer, a sutra bolje nego danas i da ćemo mi živjeti bolje nego naši roditelji,
jer i oni žive bolje nego njihovi. Godine koje su slijedile grubo su nas demantirale.
Ali onog idealizma ja se ne želim odreći. Štoviše, mislim da ne bih mogla živjeti
bez njega.
Zato se svaki put teško razočaram kad mi netko ospori pravo na imagine, na maštanje
i na nostalgiju, na prisjećanje onih `naših` godina iz kojih i danas crpim snagu.
A još mi je veće razočaranje kad pravo na nostalgiju ospore oni od kojih to
nikada ne bih očekivala.
` Nostalgija? Hvala lijepa!` – napisao je prošli tjedan u Večernjaku Pavao
Pavličić. Da, baš onaj maštoviti književnik Pavličić,
Vukovarac koji je smislio `Večernji akt` i `Ritam zločina`, kojem su, bila sam
uvjerena donedavno, mašta i nostalgija alati kojima radi i stvara. A taj Pavao
Pavličić kaže da sve češće čita članke o tome kako su `u socijalizmu
svi bili zaposleni, o masovnoj gradnji vikendica i zdravstvenoj zaštiti`. I
onda zaključuje da se svi ti članci bave osamdesetima i da su njihovi autori
ljudi mlađi od četrdeset, a svakome je njegova mladost lijepa. Ali nije riječ
samo o tome da se ustanovi `povijesni status osamdesetih`, uvjeren je Pavličić,
već i da se `nametne uvjerenje kako je to doba bilo doista divno i kako ga se
isključivo po dobru smije spominjati`. I sve to njega ispunjava tjeskobom jer
se boji da je to zapravo `program za budućnost`: `...em što u novinama pišu
ljudi koji još nisu naučili da se povijest ne ponavlja, em što mi ti ljudi svoju
prošlost pokušavaju prodati kao moju budućnost`.
Treba li se Pavličić takve budućnosti bojati ili ne, ja ne
znam. Ali znam da smo mi, četrdesetogodišnjaci, koji bismo sada trebali biti
na životnom vrhuncu, s punim pravom zbunjeni svim onim što se zbilo u proteklih
dvadeset godina. A zbivalo se mnogo toga – soocijalizam, pa rat, prerane smrti,
pa ekonomska kriza... I sve to silno pisanje o osamdesetima, koje primjećuje
Pavličić, potrebno nam je da bismo to iskustvo proradili. Da
bismo mogli dalje.
Pavličićeva generacija proradila je svoje djetinjstvo - što
u stvarnosti, što u umjetnosti - onako kako je znala i mogla. Vjerujem da joj
nije bilo lako. Sam je Pavličić, primjerice, uronio u maštu
i bio jedan od malobrojnih velikih hrvatskih književnika koji se očešao o science
fiction. Jer tih godina, dobro znamo, sve do devedesetih, svi smo trebali gledati
samo u `herojsku borbu naših naroda i narodnosti između 1941. i 1945.` Sva druga
i drugačija životna iskustva bila su manje vrijedna i zanemarena. Ali zato sam
od te generacije očekivala više razumijevanja za naše traume, za ono što se
dogodilo nama, današnjim četrdesetogodišnjacima, koje je zapalo da iznesu tranziciju
između dva društvena uređenja. I to ne zbog nas - mi smo ionako već bivši -
već zbog naše djece, onih kojima ćemo ostaviti svijet. Ali kakav? S AIDS-om,
drogom u školama, cestama smrti, pedofilima, korupcijom, s ekološkom krizom,
prirodnim katastrofama?! Ne, svaki će roditelj reći da njegova djeca zaslužuju
bolje i dati sve od sebe da to i ostvari.
Zato sigurno nema ništa loše u tome da zamišljamo neki bolji svijet - s manje
nervoze, a više socijalne pravde, u kojem bismo svi bili bolji ljudi, obzirniji
jedni prema drugima i zajedno se založili za bolje sutra, ono koje ostavljamo
u nasljedstvo našoj djeci. A baš mi, četrdesetogodišnjaci, mi smo jedan bolji,
pravedniji, ugodniji svijet iskusili. Pustimo ono što nije valjalo, za tim ionako
nitko ne pati. Sačuvajmo ono što je bilo dobro, onu ljudskost, upućenost prema
drugima i - zašto ne - roštiljanja i druženja. Ne bi li baš to mogla biti poruka
tih osamdesetih - koje `očekuju povijesnu ocjenu`, kako kaže Pavličić
- poruka da je jedan bolji svijet doista moguć.
You may say I`m a dreamer,
but I`m not the only one...
