Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Putujem i pišem

Belize: u drogeraškom kraju i “karipskom raju”

  Slobodan Kadić/Glas Slavonije           01.04.2024.         914 pogleda
Belize: u drogeraškom kraju i “karipskom raju”

Doista sam spavao u autobusu! Probudio me je neki lokalni švercer u blizini granice Gvatemale i Belizea. Zanimalo ga je trebam li promijeniti valutu u beliški dolar. Svojim velikim očima sam mu poslao sneni odgovor te ga njima prostrijelio tako da posljedice vjerojatno osjeća do danas - piše Slobodan Kadić u kolumni Putničke svaštarije Glasa Slavonije.

Belize (nekad se zvao Britanski Honduras) bio je već tu. Ulazak u državu prošao je glatko, viza nije potrebna za državljane EU-a, ali je pri izlasku iz države svatko dužan platiti dvadeset američkih dolara izlazne pristojbe. Prvo smo prošli kroz nezanimljivi Belmopan, glavni grad, osamdesetak kilometara od Belize Cityja, negdašnjeg glavnog grada na karipskoj obali. Sunce je baš pržilo, taksi me od luke (gdje je ujedno i autobusna postaja) dovezao do skromnog hotela u blizini kojeg su beskućnici, tamnoputi Kreolci, u limenom kazanu pekli pileće batake, a pojedinci s uzdignutim klingonskim frizurama pili pivo iz limenki. Djelovali su prilično veselo, zapravo svi ljudi koje sam sreo u Belizeu, bili su baš sretni i zadovoljni životom. Trebalo mi je nekoliko sati da shvatim da su sigurno na nekim drogama, jer život u straćarama s prilično visokim cijenama hrane i lažne robe ne može izmamiti puno sreće na lice.

S druge strane, ljudi u Srednjoj Americi inače su sretniji nego Europljani, koji za malo nesreće posežu za antidepresivima, a oni preko bare pjevaju i plešu na stolu jer svatko pronalazi svoju idealnu terapiju! Tuš! Koliko sam sretan bio kada je potekla topla voda, a potom kao da me uhvatilo neko kravlje ludilo, zgrabio sam ruksak i krenuo u obilazak zgodnog gradića koji svi putni vodiči opisuju kao izuzetno skup, opasan, kojim hoda brdo hipija i uličnih bandi. Britanci su ga osnovali 1638. kao Belize Town, a prije njih je to bio majanski grad Holzuz. Na idealnoj je lokaciji na moru i na rijekama koje vode u unutrašnjost i preko kojih se u morske luke dovozi drvo. Kako bi dobro iskoristili šume (imaju Britanci nos za biznis), doveli su tisuće afričkih robova.

Grad je gotovo potpuno uništen uraganom Hattie 31. listopada 1961. Vlada je u novi grad Belmopan preseljena 1970., a još je jedan uragan prije 14 godina dotaknuo zemlju – Richard. Iako mi je na prvu djelovalo smiješno kada se kaže da je Belize karipski raj, ima nekog smisla. Hotelsku sobu mi je redovito kadio miris marihuane koji je putovao iz susjednih soba i balkona i nisam sasvim siguran jesam li zbog toga spavao kao zaklan ili možda od očekivanog umora! Jednom sam i policajce pitao za neku ulicu i djelovali su mi napušeno, pa mi je doista bilo žao što se u Belizeu neću dulje zadržati, već samo jedno noćenje na svojem križnom putu do meksičkog Cancuna, iz kojeg sam poletio prema dobroj, staroj Europi! Što vidjeti u gradu Belizeu?

Katedrala sv. Ivana najstarija je anglikanska crkva Srednje Amerike, uz nju je groblje, škola, a imaju dvjestotinjak vjernika. Nije daleko kolonijalna zgrada vlade, ali ni Gradski muzej s filatelističkom zbirkom, starim fotografijama, prikazom zatvora kraljice Elizabete te predmeta iz doba Maja.

Kad sam se umorio, sjeo sam uz prvi restorančić uz more i večerao jastoge (25 USD), a nešto kasnije na ulici kupio i kuhani kukuruz (0.50 USD) te zbirku lokalnih ljutih umaka za svoj hrvatski frižider. Ovaj je kraj poznat po karipskim ljutim papričicama, a džambo pakiranja teško prelaze šest američkih dolara što je u odnosu prema hrvatske cijene – bagatela! Lokalci svoju državu doživljavaju kao izuzetno korumpiranu i skupu te bez ikakve budućnosti i brige za svoje državljane.

Stižu milijuni dolara od turizma, ali gdje oni završavaju? Policija teško vlada situacijom, svaki kvart ima svoju bandu i ovdje život ne vrijedi ni pišljiva boba. Hvale se lokalci da bjelkinje vole doći u Belize i da tu pronalaze svojeg tamnoputog princa na rogatom bijelom konju za nekoliko večeri strastvenog druženja. Doista, sreo sam simpatičnu Njemicu koja je je teška srca sjedala u autobus za Meksiko, a do autobusnog kolodvora je došla s momkom kovrčave kose. Uvjeren sam da njemačka sirena nosi desertne uspomene, ali se u autobusu ubrzo spanđala s nekim kovrčavim Meksikancem, pa su, čim smo prešli meksičku granicu – krenuli kovrčavim putem! Kaže stara ruska poslovica: ljubav je slijepa – zaljubiš se i u budalu! Belize, good bye!

 
 
 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem