Jedna hrvatska šećerana i japanski nuklearni incident nagovješćuju odgovor za bijedu u kojoj živimo na Balkanu. Počnimo pitanjem - zašto će Japanci s nekoliko oštećenih nuklearnih postrojenja pretrpjeti manju štetu nego mi od jedne šećerane? Kad najprije pročitate moje svjedočanstvo i usporedite to s današnjom situacijom, poželjet ćete da vam netko ponudi kuću u Japanu, na samom rubu evakuacijske zone, samo da napustite ovaj šupak svijeta. Ili ćemo nešto promijeniti?
Te sam noći dežurao na poslu kad me je inženjer pozvao u pomoć. Ispod asfalta je izbijala voda. Bljesnuo je reflektor i obasjao radnika koji je pneumatskom bušilicom rutinski odvaljivao crne komade praveći otvor širine jedan metar i dužine oko dva metra. Pokazala se mješavina krupnog šljunka i žutog pijeska koju smo trebali izbaciti. Na oko metar ispod površine i dalje smo kopali kroz krupni šljunak. A onda smo udarili u metalnu cijev. Na moje zgražanje pod svjetlom reflektora izgledala je kao mjesečeva površina, nije bilo kvadratnog centimetra bez malenog kratera, njih tisuće. Pronašli smo probušeni dio i zavarili rupu. Zatrpali smo sve istim onim krupnim šljunkom i onda su došli neki drugi šljakeri svježim asfaltom zakrpiti cestu. Tek tada sam podigao pogled na površinu koju smo izbušili - na asfaltu se nalazila zakrpa do zakrpe, nalik na najgore ceste u Uzbekistanu.
Kad se takvo što dogodilo i treći put u mojoj smjeni, prokleto radoznao kakav jesam, porazgovarao sam s jednim inženjerom. Čovjek je bio raspoložen popričati, ali me njegova istina udarila tugom nisko u trbuh kao onoga dana kada su na Dnevniku izjavili da je umro drug Tito, tugom zbog nečega što mi se otima.
Ispod šećerane se nalazi mreža vodovodnih cijevi. Prema specifikaciji njemačkih inženjera metalne su se cijevi trebale položiti u fini pijesak kako se ne bi oštetile bar sto godina, ali je u vrijeme gradnje šećerane neki balkanski "poduzetni" glavonja (ili više njih?) procijenio da je zasipanje finog pijeska oko cijevi vrlo skupo, pa je taj materijal maknuo iz planova, te od nekog svog "rođe" naručio dovoljno kubika krupnog šljunka i stavio u džep razliku love.
I dok je on od tog novca gradio kuću, pa potom vikendicu s vinogradom, i dok su mu djeca nabijala prometne kazne u skupim autima, šećerana je funkcionirala neometano. Ali sezone repe su se događale svake jeseni, te s njima nove kolone teških kamiona koji su tutnjali postrojenjem. Asfalt je podrhtavao, a metalne su cijevi, ispod, u paklu krupnog šljunka, trpjele jezivu bol koja ih je nagrizala malo po malo dok nisu proplakale. Voda se izlijevala, radnici su ostavljali svoje poslove, kopali, zavarivali, krpili. Svake je godine asfaltna površina bila iznova razvaljena, potom dobivala nove zakrpe zbog kojih su teški kamioni još brutalnije udarali, a cijevi bivale sve slabije, kao žrtve zlostavljanja. Kao što smo mi danas slabi i umorni nešto promijeniti.
Krađa i nemar koji su se nekada događali u jednoj hrvatskoj šećerani već dugo se događaju svugdje na Balkanu. Imamo pamet i marljivi smo napraviti čuda, a živimo stalno u bijedi i boli "krupnog šljunka" koji nas sustavno ubija, jer volimo služiti pohlepnim glavonjama. Znate li konačnu cijenu krađe i nemara? Računajte. Tu su milijuni naše zajedničke jugoslavenske love koja je odvojena za gradnju šećerane, love koja je ukradena u kupnji lošeg materijala. Tomu dodajte naš novac koji je hrvatska država uplaćivala kao pomoć tvornici zbog "neplaniranih" troškova održavanja. Zatim uračunajte sve godine kada ste kupovali šećer i u njegovoj cijeni plaćali visoku amortizaciju postrojenja. Ako želite, možete dodati i dostojanstvene plaće koje mnogi radnici nikada nisu primili, uvijek radeći na minimalcu. Sad to sve pomnožite s brojem artikala koje smo sposobni proizvoditi, jer svaka grana našega gospodarstva ima sličnu povijest lopovluka. Dakle, priznajte, koliko je novca propalo kroz balkanska postrojenja zbog pohlepe i nemara, ne računajući kršenje radničkih prava naših vrijednih ljudi? I koliku biste vi, onda, evakuacijsku zonu postavili oko balkanskog nuklearnog postrojenja da je ono, na primjer, izgrađeno na takav lopovski način i da je bilo smješteno, recimo u Doboju, u Bosni, te da je stradalo u potresu? Jel' biste još uvijek sjedili mirno pred televizorom u Zagrebu, Beogradu i Splitu na cca. 200 km zračne linije od nuklearne katastrofe ili biste tražili azil na Islandu, u Australiji ili u Kanadi? A jeste li primijetili kolika je evakuacijska zona katastrofe ovih dana u Japanu? Isprva 10km, pa onda 20 km. Halo! Kod nas biciklisti svakog vikenda bježe 50 km u prirodu samo od gradskog smoga! Kakvog zračenja se plašite, a kakvo nas stvarno uništava?
Japanac je svoje nuklearno postrojenje napravio upravo onako kako je specificirano, da izdrži udar od 8,2 po Richteru, i nema glasina da je tamo itko ukrao novac od gradnje. Nemojte se naprezati fizikom, jer sam umjesto vas pročitao dosta teksta o nuklearkama, i mogu vam reći da smo sigurni od katastrofe, iako je njih udario tektonski poremećaj od 8,9 po Richteru. Dapače, ovaj jači potres je doveo na kušnju japanski građevinski trud, ali je pokazao i njihovu superiornost kao naroda kojemu je u temelju mentaliteta obrana časti.
Prvo im je niz potresa totalno uništio primarnu zaštitu u nuklearkama. Potom je uznemirena kora planeta poslala cunami i temeljito uništila Japancima drugu liniju obrane od katastrofe. Ali oni su svoj teško stečeni građanski novac odavno uložili ne samo u plan A i plan B, već i u plan C, D i E. Sekundarno zračenje nekih izotopa i eksplozije nuspojave vodika, koji nemaju veze s jezgrom reaktora, tijekom ove kritične situacije, odavno je predviđeno da će trajati kratko i bez većih posljedica. I ne samo to. Usred šoka nakon razornog potresa Japanci zajedno šutke čiste svoje ruševine, zbrinjavaju žrtve, dijele međusobno ono što imaju, radnici idu dragovoljno u nuklearke da se žrtvuju popraviti stvar kako ne bi drugi ljudi stradali. Ne morate biti posebno informirani da razumijete kako ljudski duh u Japancima ovih dana upravo dobiva izvanrednu povijesnu pobjedu znanosti i humanizma, a balkanski mentalitet dobiva jedan u nizu moralnih i etičkih šamara, udaraca u muda, u pleksus, posvuda. Tako sve dok ne krepamo pod našim sebičnim glavonjama, čije smo skupe izbore isto mi platili. I tako nam i treba.
I Američke seljačine su, također, dobile šamarčinu, jer su poslije uragana "Katrina" pljačkali jedni druge, dizali cijene u nebesa i obračunavali se silom. Ali na pola puta između Amerike i Japana mi živimo "mali raj" žitnice, šuma i mora, netaknut razornim potresima i uraganima, s jednom malenom nuklearkom u susjedstvu, pa ipak nas ubija nekakvo kobno zračenje. Naši legalno izabrani direktori i političari zrače sebičnim zlom koje nas sustavno uništava. Ne šaljite dolare Amerikancima u pomoć, nezahvalni su i ne znaju gdje je Balkan na karti svijeta. Ne šaljite pomoć Japancima, vratit će vam lovu i još će vam dati svoja sredstva. Čuvajte to malo što imate kod sebe, trebat će vam za porez na porez na porez, te zbog novih izbora "sjaši Kurta da uzjaši Murta".
Kakve, dakle, veze imaju jedna hrvatska šećerana, japanski nuklearni incident i bijeda u kojoj živimo? Skopčajte sami. Ja samo znam da mi je sigurnije preseliti se u Fukušimu nego ostati ovdje. Tamo je manje štetnog zračenja. Ali nemam love za emigraciju. Potrošio sam sve na šećer i uzeli su mi za slijedeće demokratske izbore. Nemam ni za metak.