S Đorđem Balaševićem smo razgovarali u utorak 29.lipnja na terasi novosadskog kafića Mediteraneo u kojem se dobro može i pojesti. Đole je došao u trenirci, crvenim patikama i plavoj šuškavoj jakni (jer padala je ljetna kiša) s Miki Mausom na desnom rukavu. Baš onakav kakvog smo ga i očekivali! Kanio je, ali čim nas je ugledao šeretski se nasmijao i tipično Balaševićevski reklao: «Izvinjavam se, ili u prijevodu ispričavam se».
Konobari su ga oslovljavali s Đole. Obzirom na ton kojim se on njima obraćao dade se zaključiti da je Mediteraneo mjesto gdje Balašević rado dolazi. Naručio je ness caffe i Oranginu i za nas pozvao rundu domaćeg, novosadskog piva MB.Za vrijeme razgovara Đole je svako malo morao odmahivati prijateljima koji su ga pozdravljali. Činio je to tako da ne poremeti tijek misli i da se na snimci ne čuje da ga je nešto omelo.
U Novi Sad smo došli dan nakon što je Srbija dobila novog predsjednika pa je pitanje o Balaševićevom govoru na predizbornom skupu pobjednika Borisa Tadića bilo neizbježno."Boris je u Novom Sadu imao miting sedam dana prije izbora. Dobri smo prijatelji pa je došao kod mene kući, ali ne prije mitinga nego poslije jer zna da kod nas uvijek nešto ima, neke štrudle s višnjama i slične stvari. Onakav kakav je, dobro odgojen i skroman, nije me zvao na miting i ništa od mene tražio. Ali, ja sam pitao: Mogu li ja učiniti nešto za tu stvar? Naime, od petog oktobra, kada je srušen Milošević, prilično sam se distancirao jer je to je bila velika promjena u kojoj sam učestvovao, a od koji sam više očekivao. Rekao mi je da bi mu puno učinio kad bi se pojavio jer će doći i drugi. Na tom mitingu u Beogradu rekao sam da sam se pojavio treći i posljednji put, kao pravi sportaš koji ima tri pokušaja da preskoči neku visinu. Rekao sam: Eto, do sad smo gubili protiv svojih, gubili smo protiv protivnika, sad imamo optimalnu šansu da se obrukamo i pred sobom i pred cijelim svijetom. Onda sam recitirao neke svoje pjesme.
Pogodili ste, Tadić je dobio izbore i Srbija je izbjegla ono očekivano i zloguko najavljivano skretanje udesno.
- I poslije ovih izbora, bez obzira što je pobijedila jedna urbana i proeuropska opcija, opet je ostalo milijun i pol onih koji su glasali za mrak. Znači – to ostaje. Oni nisu nestali, oni su tu, samo nisu u poziciji više da budu glavni.Ovi koji se bave statistikom misle da je dignuto nekoliko postotaka glasova u Vojvodini. Ja moram priznati da ovdje dobro stojim, ima puno ljudi koji ovdje misle kao i ja, a koji do sada nisu izlazili izbore i nisu se miješali u te stvari. Sada smo vidjeli je sve to bila stvar jednog mazohizma, pokazali smo da poslije lošeg uvijek mogu doći još gori. Sad se samo postavilo pitanje da li mogu doći i najgori pa da konačno stavimo točku na tu priču. E, to nismo dozvolili i mislim da će za sve nas biti dobra stvar što je pobijedio čovjek koji nas neće brukati, i koji na kraju krajeva može sa svakim razgovarati i sa svakim se nešto dogovoriti. Moramo dati šansu razumu jer je ludilo imalo dovoljno prostora u posljednjih petnaestak godina.
GDJE GOD MOGU NASTUPITI BEZ TITLA DOBRO SAM DOŠA I LJUDI ME VOLE
Jeste li negdje u procjenama i izjavama koje imaju političke konotacije pogriješili? Mislite li da ste negdje promašili i kajete li se zbog tih izleta u politiku?
- Ja sam dobar dio tog političkog angažmana iskazivao kroz svoje stihove i pjesme. To je bila nametnuta inspiracija, a iskreno, volio bih da nikada nisam morao praviti albume kao što su Devedsete. Imali smo jednog poremećenog čovjeka na vlasti protiv kojeg nitko ništa nije smio da kaže. E sad, da li to zvuči ljepše i lakše kad se otpjeva? Rekli smo to kroz jednu šaljivu pjesmu kao Gedo, gluperdo u kojoj je bila provučena čitava ta priča, o čitavom tom njegovom nastupu i prisustvu. Bio sam, naravno, na toj strani koja će skidati Miloševića, i to ne njega osobno nego tu opciju. Nisam nikada bio ni u jednoj stranci bez obzira što mi najveći kritičari zamjeraju što sam pjevao Titu. Nisam bio član komunističke partije čiji su članovi bili mnogi koji mi godinama na tome zamjeraju. Onda sam tu zemlju volio, činila mi se dobra, a ona definitivno nije bila dobra o čemu govori način na koji se raspala. I to mi je žao jer sam se osjećao jugoslavenskom zvijezdom bez potrebe da se to trpa u prostor neke jugonostalgije. Kao živi dokaz ostalo je da ja još uvijek mogu nastupati u Splitu, Skoplju ili Sarajevu, meni je sasvim svejedno. Gdje god mogu nastupati bez titla, s nekim malim lokalizmima i nepoznatim riječima, dobro sam došao i ljudi me vole.
Ono što sam se miješao u politiku bilo je stvar opstanka. U vrijeme Miloševića i njegove vlasti bio sam skinut sa svih programa koji su bili kontrolirani, a to su uglavnom bili svi mediji. Bio sam proganjan i hapšen, morao sam bježati iz zemlje, vraćati se. Dolazila je policija noću, lupali su po prozorima, htjeli su me silom strpati u vojsku pa da me na taj način obrukaju kao Ne možeš ti s nama tako da govoriš protiv rata i protiv armije. To je bila stvar opstanka i to na mene nije utjecalo da bi se je sada priključio Demokratskoj stranci ili bili kojoj opciji koja ima članske karte. Poslije 5.oktobra se nisam pojavljivao, priznajem da sam tom situacijom prilično razočaran iako su normalni ljudi, analitičari i oni koji gledaju sa strane, govorili da mora proći neko vrijeme dok se ovdje postave neke osnove parlamentarizma.
Imamo Hrvatsku kao super primjer - ispred taman za onoliko godina koliko je potrebno pametnim ljudima da shvate. Ono što se dešava u Hrvatskoj ovdje će se dešavati za neko vrijeme. I umjesto da iz toga izvuku neke pouke ljudi uporno i tvrdoglavo idu nekim svojim putem. Da bi malo zapušio usta svima koji to nazivaju politikom kažem da politika uvijek ima neku korist. Kao, radim da bi nešto dobio. Ja nikada od nikoga ništa nisam dobio i ništa mi ne treba. Čak sam, kad mi je stari umro, vratio stvan od sto kvadrata jer je on imao ideju: Nemoj da išta imamo s Ovima.
Na zadnjem mitingu Borisa Tadića jedinom i nadam se posljednjem na kojem sam se pojavio, prvom na kojem nisam pjevao na sceni je bio samo umjetnički, sportski i kulturni svijet. Osim Borisa nije bilo ni jednog političara – bili su sportaši, olimpijski pobjednici, igrači NBA lige, poznati glumci, režiseri, dramaturzi, pjevači. Na drugoj strani, strani koja je ove izbore izgubila nije bilo ni jedne javne ličnosti. To je strana koja predstavlja mrak. Oni čak ni jednog narodnjaka nisu uspjeli da navuku na svoju stranu.
Kažu da ste uvijek na pobjedničkoj strani?
- Nisam uvijek! U vrijeme Računajte na nas to nije bila pobjednička strana jer je bila jedna jedina. Kad se pojavio Milošević ja nisam bio na toj strani. Bio sam od prvog momenta protiv njega, još od čuvene jogurt revolucije u Novom Sadu. Onda se pojavio Đinđić. Bio sam na strani tipova koji su organizirali koncerte i mitinge po čitavoj zemlji, a to je strana koja opet nije pobijedila. Da je pobijedila ne bi dozvolili sukob s radikalima i nacionalistima.
Rekao sam Borisu da se za mene priča da sam uvijek na pobjedničkoj strani. Ako ovdje nešto krene loše znači da si ti nešto zeznuo. Nadam se da je ovo moj zadnji pokušaj i da me sasvim sigurno nitko neće uvući u neke jeftine kampanje i stvari koji se poistovjećuje s politikom.
ŽIVIM SVOJU LEGENDU I POTPUNO SAM ZADOVOLJAN
No, album Dnevnik starog momka u kojem nema politike dosta je mlako primljen i loše ocijenjen od kritike. Izgleda je da nedostajalo tih angažiranih stihova?
- Kritičari su mjerilo dosta klimavo. Tražim kritičara koji je napisao nešto dobro. To su tipovi koji obično odaberu neku alternativnu grupu iz Belgije pa onda pišu o tome, kao, to je dobro, to jedino oni kapiraju, a ostalo ništa ne valja. Ja s druge strane imam publiku koja je, sasvim sam siguran shvatila, da je to bio moj pokušaj da se odmaknem i pobjegnem od politike. Jer je poslije Devedesetih, ploča koja je bila idealna muzika za film koji se tada vrtio u Srbiji, odjednom se svaka moja pjesma i izjava počela shvaćati kao neki moj stav. Pa sam rekao da moram napraviti ploču koja će biti patetična, Balaševićevska. Ploča u kojoj neće biti politike, samo da se odmaknem od toga, kao da sam slutio da će uz tu politiku pojaviti afere i neke stvari koje smatraju prljavima.Ja sam poslije 5.oktobra, otprilike 6., istupio iz svega toga. I mislim da nisam pogriješio.
I ovaj album tako prolazi. Sada mi govore da je Dnevnik bio bolji, a tako će biti i sa sljedećim, Međutim, ja imam jednu jako finu situaciju jer znam za koga radim, ja imam tu, takozvanu svoju publiku, jer ne želim da ljude koji dolaze na moje koncerte svedem na tu razinu - kao publika i onaj tip na sceni. Ja stvarno ljude smatram za neke svoje mentore i za svoje prijatelje, a u nedostatku rođaka i za neko drugo koljeno rodbine i znam da oni u tome pristupaju s istom pažnjom s kojom ja pristupam kad radim pjesme. I uopće se ne bojim. Ovu sam ploču radio mirne duše i siguran sam da će svi oni imati strpljenja da je saslušaju i sačekaju da se svaka kockica postavi na svoje mjesto, da se pojavio scenarij i da eventualno snimimo film. I da će se na kraku krajeva javiti ono što ja već i sada znam da će se neke od pjesama s ovog albuma pjevati sljedećih stotinjak godina i da će doživjet najveće komplimente koje autori mogu da dožive a to znači da se svirati po birtijama i kafanama i da nitko neće znati da li ih je netko napisao ili su se pojavile same od sebe.
Sve to ima svoje. Imam jedan vrlo dobar status. Malo se pojavljujem na televiziji. Sloba me potpuno odvikao od televizije. Što je najvažnije vidio sam da mogu bez toga i to mi pruža dobar osjećaj da oni koji me znaju i koji prate moj rad znaju me i prepoznaju, a oni koji me ne znaju i ne treba da me znaju. I bolje se osjećam u toj nekoj blagoj anonimnosti. U tom nekom inkognito stanju u odnosu na široke mase koje su zapamtile možda onog crnokosog i malo nešto mlađeg Balaševića u odnosu na ovog čiću koji se tu i tamo pojavi sjedokos i provozi na vespi po Novom Sadu.
Znam za koga radim i kad pišem i kad komponiram i točno znam da na koncertu u Virovitici neće doći nitko tko očekuje neko čudo od mene. Ne očekuju neku zvijezdu koja će se pojaviti s peruškom u dupetu nego dolaze na koncerte gdje će pjevati te i te pjesme i potpuno sam miran. Tu sam našao neko svoje mjesto, kako bi rekao Kueljo u jednoj svojoj knjizi: Ja živim svoju legendu i potpuno sam zadovoljan.
Poznato je, a netko je negdje i rekao: Lako je Balaševiću napraviti dobar štimung na koncertu kad on ima stotinu pjesama koje svi znaju. Štogod da zagrabi ori se dvoranom i stadionom.
- To su moje kolege lansirale u vrijeme Miloševića kada nitko nije mogao nastupati. Govorili su lako Đoletu da radi kad otpjeva pedeset pjesama koje svi znaju.
VIROVITICA SE UDJENULA U MOJU TRANSVERZALU
Što pripremate za Viroviticu, kada se zna da je bilo nekakvih propusta i nedolazaka na koncerte.
- Bilo je čak i dolazaka za koje Virovitičani ne znaju jer smo Duja i ja jednom došli u onaj tužni Dom armije u kojem smo uvijek nastupali, tužni u smislu ikonografije. Došli smo, a nije se publika pojavljivala. Mi smo instalirali ozvučenje, postavili mikrofone, a publika se nije pojavljivala. Onda je jedan od dežurnih vojnika rekao: Pa vjerojatno bi netko i došao da ste se pojavili prije četiri dana kada ste se trebali pojaviti. A ja uopće nisam znao da sam trebao pjevati u Virovitici. Onda smo se mi pokupili i zbrisali odande jer nisam htio kupiti negativnu energiju nekog menađera koji je to dogovorio, a nije nas obavijestio da smo trebali svirati. To je bio jedini bed kojeg se sjećam. A sjećam se i da u Virovitici nije bilo dvorane u kojoj smo mogli nastupiti.
Jednom me sačekala voditeljica televizije pa me na silu odvukla u program jer je tadašnji član mog benda poslije 5. oktobra postao direktor televizije pa je bilo ono: Ajde da se pojavimo. Pitanje je bilo što ima novog, a sam pitao: Jel otkad nisam bio kod vas na televiziji? Pa, ništa naročiti, snimio sam nekih sedam novih CD-a, izdao četiri knjige i imam još jedno dijete koje sada ima šest godina. Tako i u Virovitici na sreću ili žalost imam veliki minus kada je repertoar u pitanju tako da neće biti problema. I one stare pjesme sam otpjevao sam dva ili tri puta koliko sam bio u Virovitici, a ove nove, sad već stare nikad. Tako da će samo biti problem onih pjesama koje nećemo stići da otpjevamo.
Je li pjesma Virovitica dio pokušaj vraćanja duga da se isprave te pogreške?
- Ona je nastala na albumu Bezdan, 1986. godine. Virovitica je za mene bila simbol jednog od mojih gradova. Pjevao sam da nikad ne idem u Ameriku jer imam svoja mjesta u koja rado odlazim. Virovitica se udjenula u tu moji idealnu transverzalu, u skupinu tih gradova koje sam najviše volio od Subotice, preko Sombora, Osijeka, Našica, Virovitice, Koprivnice do Varaždina, Čakovca i Maribora. To je bio moj prirodni teritorij, tu se ja osjećam kao kod kuće. Ne znam kako će sada ovi koji gledaju na jugonostalgiju na ovo reagirati jer ovdje ima dosta elemenata Austrougarske monarhije.
No, pojavile su se neke druge situacije, ucrtane granice, rampe, uniforme i odjednom je to postalo ono: kako ćeš govoriti o nekom gradu koji više nije tvoj. Nemaš više prava na to. Pogotovo što sam u Mađarskoj, putujući u Sloveniju, dolazio na mjesta na koja piše, recimo, Virovitica 17 kilometara. Kad sam vidio to odjednom sam shvatio da me neke moje stare pjesme stižu kao prokletstva. Virovitica je za mene postala simbol nekog nedostižnog mjesta u smislu svih gardova u Hrvatskoj. Međutim, u međuvremenu smo već svirali u Puli, Osijeku, Zagrebu, Opatiji, Koprovnici, Čakovcu…
Nadam se da naš nastup u Virovitici neće nikome zasmetati i da neće nikome donijeti zlo. Za to koliko će dobroga donijeti to znamo.
Osim Virovitice hoće li biti još koncerata u Hrvatskoj?
- Sad već polako starim, prelazim iz poezije u prozu i sve više pišem, a sve manje pjevam tako da ne znam hoće li biti koncerata u Hrvatskoj. Svi su očekivali kada smo prvi put došli u Hrvatsku da ćemo napraviti tezgu. Osim Virovitice ove godine imam još samo zakazane koncerte u Rovinju i na Krku. Mislim da nećemo imati koncert u Zagrebu, ako nema nekog ultra interesa. Radije ću sljedećih deset godina dolaziti dva puta godišnje da mi se obradujete nego da deset puta dođem u godinu dana pa da me poslije više nitko ne zove.
Što ako padne kiša?
- Imamo rezervni dan. Sličnu priču imali smo u Đurmancu kod Čakovca. Tamo je bilo neće valjda pa je bilo valjda pa smo odgodili za drugi dan. U Koprivnici je isto padala kiša, a sve su ljetni mjeseci bili u pitanju. I u Mariboru je uvijek padala kiša. Očito ne ljeta više nisu što su bila. U Koprivnici sam se polio s mineralnom vodom da bih bio solidaran s publikom, ali neću reći kojom da je ne bih reklamirao. Nisam se polio pivom kako je to netko napisao, ali sam tada prvi i posljednji put popio pivo na sceni. Što se nas tiče, ako bude padala kiša nama neće smetati. Jedino nam to mogu zabraniti ovi tipovi koji imaju veze sa strujom, koji rade ozvučenje.
Ako smo sve druge stvari izdržali i ako ja mogu da kažem i da su strme litice svud oko Virovitice opet bih došao, što nam onda može par kapi kiše. Mislim da su najgore litice za nama i da će taj koncert biti problematičan jedino po tome što nećemo moći otpjevati sve pjesme koje bi željeli.
ČUVAM DRES RUKOMETNOG KLUBA VIROVITICA KAO TROFEJNU MAJICU
Na posljednjem koncertu u Zagrebu, u prosincu prošle godine, skupina rukometaša Virovitice bacila Vam je dres sa stihovima iz Vaše pjesme Virovitica i porukom da dođete u naš grad. Je li i to možda razlog zbog kojeg dolazite?
- Čak sam obukao i obukao taj dres i čuvam ga među trofejnim majicama koje me podsjećaju na neke lijepe trenutke. Čuvam ga na, rekli bi ovdje kod nas laloši stelaži i često naiđem na njega. Bilo je to zaista dirljivo jer pjevači obično imaju varijantu da su lijepi, nose crvene sakoe, pa dolaze neke ribe koje vrište. Ako nemaš tu tipičnu priču dolaze ti momci koju su pred koncert igrali rukomet i lomili se da dođu na koncert. Gledat ću da im na neki način vratim, ali neću se pojaviti u tom dresu jer bilo bi da im podilazi.
Jednom sam u Splitu dobio dres Jugoplastike kada su oni osvojili prvenstvo Europe. Od njihovog kapetana Ivanovića dobio sam dres Žaka Tabaka s te pobjedničke utakmice. Za mene je to bilo kao klinca i navijača takav štos da sam ga obukao ispod majice i negdje na pola koncerta skinuo majicu i onda su rekli da podilazim publici. Čovječe, pa publika je već bila u dvorani. Nisam ja obukao taj dres pa šetao tri dana po Splitu.
Ima puno zločestih koji samo čekaju neku izjavu koja je možda intonirana šaljivo pa to objave kao pravu, bez navodnika. Za sve ove godine sam naučio da je bolje ništa ne govoriti nego pokušavati preodgajati neke tipove koje su za sve ove godine shvatili da je super biti novinar jer ti to pruža mogućnost da pišeš protiv nečeg. Svi pišu protiv nečeg. Ja sam ovdje prošle godine pisao kolumne za jedan dnevni list. Pitali su me što me zanima, a ja sam rekao samo mi nemojte ništa mijenjati. Ne treba mi honorar samo hoću da dokažem da vijest može biti dobra i ako je pozitivna, da ne moram pisati da je neto nekog gurnuo s ne znam kojeg kata ili da je netko zapalio ne znam čiju zastavu, nego da se nešto može čitati i zato što je s predznakom plus.
Neću obući taj dres, ali ću ih pozdraviti. To mi bar nitko ne može zabraniti na Balaševićevom koncertu.
