Nitko ne može drugome pružiti sreću ako sam nije sretan. Koliko smo svjesni činjenice da možemo pružiti samo ono što je u nama i ono što mi zapravo jesmo. Možda bi se ta teza mogla najlakše shvatiti kroz partnerske odnose. Čeznemo za ljubavlju, poštovanjem, nježnošću i pažnjom. Želimo sresti osobu koja nam sve to može pružiti. Tražimo i tražimo i uvijek nailazimo na tipove koji su sve samo ne takvi. Pitamo se u čemu je kvaka.Da li je sve u redu sa nama kada privlačimo osobe koje su suprotne onome o čemu maštamo.
Odgovor ćemo nerado prihvatiti. Da. S nama nešto nije u redu.
Očajni smo, razočarani, puni gnjeva i gorčine zbog prošlih iskustava, ljubomorni na one kojima je dobro, nesretni što ne možemo postići isto. Zagledamo se u druge, pokušavamo imitirati, oponašati, slijediti, stvaramo uzore i lažne predmete obožavanja. Trošimo novce i vrijeme kako bismo sličili na iste, bavili se hobijima koje oni upražnjavaju, sve u nadi da će i nas ogrijati zračak sunca njihove sreće. Ohh, kakve li zablude!
Tek kad nam svi planovi propadnu i kada nas napuste oni kojima smo lažno željeli pripadati, možda se okrenemo sebi. Moderno društvo troši silnu energiju kako bi vas uvjerilo upravo u to da slijedeći druge možete postati kao oni. Da radeći ono što oni rade, osiguravate sebi mjesto na nekoj zvijezdi popularnosti i slave. I tako, malo po malo, život vam klizi iz ruku. Trčite za tuđim ciljevima, za tuđim dostignućima. Razum vas, zato što je razuman pokušava voditi tim utabanim, provjerenim stazama i uvjeriti vas da samo trebate biti uporni, ustrajni i puno raditi na oponašanju drugih.
Za to vrijeme, vaša duša, ono što ste vi u svojoj nutrini, vaša jedinstvenost, neponovljivost, vaša posebnost i identitet čuči u nekom tamnom kutku vas, također nesretna i žalosna jer ne može ostvariti ništa od onoga zbog čega je zapravo i došla u ovu stvarnost da iskusi. Svoje vlastito, neponovljivo iskustvo, svojstveno samo vama koji ju nosite u sebi. Toliko je stisnuta od vašeg zanemarivanja, ignoriranja i nebrige da više ne može ispustiti ni sitan glasić kako biste ju čuli.
Zaslijepljeni svjetlima ovoga svijeta, raskoši koja vam se nudi i blica pred očima svakodnevno, želite biti vjerodostojni tome da slijedite razumna pojašnjenja i opravdanja samima sebi. To vam se čini nekako realno, suvremeno. U doba znanosti gdje se sve podvrgava znanstvenim istraživanjima i dokazuje na „znanstven“ način vi očekujete svoju sreću kao dokazani rezultat iz neke laboratorije. U trenucima lucidnosti, pjanosti ili isključenja iz svakodnevice, vi ipak u intimi sebe očekujete i čuda koja bi vam se mogla dogoditi i od vas, nesretnog i nezadovoljnog čovjeka učiniti zadovoljnog, bogatog i uspješnog. U tim trenucima, vaša duša se ponada da ćete čuti njen slabašni glasić kojim vam želi reći da je sve u vama. Sva vaša sreća i nesreća. Svo vaše bogatstvo i siromaštvo. Stvoreni ste kao posebna jedinka, ni po čemu slična bilo kojoj drugoj. U vama su sve moći.
Vaša duša zna put do njih. Najčešće taj glas duše nazivamo intuicijom. I nema čovjeka koji se nije bar jednom susreo s njom. Oduševio kada ju je poslušao jer mu je jednom možda spasila život, a drugi put odvela prema njegovim vratima koja se sama otvaraju, koja mu se ne zalupe pred nosom i pred kojima ne treba beskrajno lupati da mu se otvore. Čovjek zbog svoje razumnosti i odgoja smatra da ako je dovoljno uporan da kuca na tuđa vrata da se ona moraju otvoriti kad tad. No, koje li zablude.
Tuđa vrata uvijek ostaju tuđa vrata. Vaš ključ ne otvara tu bravu. Upornošću nad tim samo ćete izgubiti dragocjeno vrijeme pronalazeći ona na kojima nije gužva i koja samo vas čekaju. Da biste otkrili koja su to, nužno je udaljiti se od buke vanjskoga svijeta, od sjaja mnoštva lampica što zavode oči ali i razum. Od tuđih misli i tuđih ideja. Od tuđe sreće i tuđe nesreće.
Tek kada postignete svoje vlastito ispunjenje možete se vratiti i dijeliti ga drugima jer ćete imati što. Bit ćete kao sveti Nikola ili sveti Lovro. Svaki dan. Sijat ćete vlastitom svjetlošću koja će možda zapaliti neku iskru u drugome. Tada ćete se po toj iskri prepoznati. Pronaći ćete nekoga tko također svijetli. I bit ćete par. Upravo ono o čemu ste sanjarili cijelo vrijeme. Sa dubokim nezadovoljstvom u sebi i nerećom, vi možete privući samo istu takvu osobu koja nosi to u sebi. Jer drugačije ne biste mogli opstati. Mrak se boji svjetla. U mraku se mnogo toga ne vidi. Na svjetlu je sve jasno i čisto. Nema glume, pretvaranja, niti lažnih predstavljanja. Na svjetlu laž se topi kao pahulja snijega.
U vrijeme dok niste pronašli svoju sreću, svoje ispunjenje, svoje zadovoljstvo samim sobom, zapitajte se koliko vaša pomoć drugima jest zapravo pomoć. Vi ste vođeni nagonom da svoju prazninu ispunite tuđom nesrećom s lažnim uvjerenjem kako činite dobru stvar. Jedino što se događa u cijelom tom procesu jest da izmjenjujete međusobno svoju nesreću i duplate ju. Nemili događaji koji vam se dešavaju govore vam da nešto nije u redu. Da nešto ne radite kako treba. No, vi zaneseni lažnom altruističnošću ne vidite i ne čujete. Nadate se da ćete zasluge za svoja djela ako ne na ovome svijetu, pronaći na onome gore. I tu je najveća zamka. Mnogi ljudi na samrti, neki nikada ni to, shvate u čemu je bila njihova zabluda.
Prvensteveni zadatak čovjeka je da usreći samoga sebe. No, pošto tu sreću mnogi brkaju sa sebičnošću, koja nema veze sa ljubavlju prema sebi, jer sebičnost je otimanje drugima zbog vlastite pohlepe i interesa, odustaju od namjere da tu sreću doista i ostvare. Jer, ona je samo u njihovim rukama. Lažno je zanošenje da nas tek drugi ljudi mogu usrećiti pa čekamo nekoga tko će nam sreću donijeti kao olimpijski plamen i zapaliti ju u nama.
Priča o Pinokiu nas može mnogo toga naučiti ako znamo čitati, premda se deklarira kao dječja književnost. No, ona je sveobuhvatna. Svi smo mi bili djeca. I sve nas je netko odgajao, stvorio i učio. Okolina, roditelji, škola, prijatelji, muzika, idoli.
Pinokia je stvorio starac Đepeto koji je bio usamljen i nesretan jer nije imao djece. Izdjeljao ga je iz jednog starog panja pronađenog u šumi. Iz tog panja čuo se jauk i dječji glas. Možda je to metafora naše duše koja odabire tijelo u kojem se nada da će u ovom materijalnom svijetu ostvariti iskustva kakva još nije i kakva želi. Vođen tim glasom, majstor je oblikovao tijelo dječaka. Nadao se da će mu on utažiti tu žudnju za djetetom. No, kako to već biva u životu, dječak je bio po naravi sasvim suprotan njegovom stvaraocu. Starac je bio siromašan, ali čestit, radišan i moralan. Pinokio je bio nestašan, vragolan, čak i zločest i pakostan bez imalo suosjećanja za druge. Svojim ponašanjem se uvijek uvaljivao u nevolje bez obzira na trud koji je njegov „otac“ ulagao u njega da postane pristojan i učen dječak.
Pinokio je bio dakle drveni lutak koji je silno želio postati pravi dječak. No, što drveni lutak uopće može znati kako je to biti stvarni živi dječak. Nije bio zadovoljan s onim što jest već je težio višem cilju. I kada mu se ta želja ispunila, nije ga obuzela zahvalnost već je nastavio sa ponašanjem koje se nikako ne bi moglo nazvati lijepim i dobrostivim. Nije se obazirao na učenje i upute svoga roditelja koji je bio stariji i iskusniji, nego je naivno uletao u razne nezgodancije, vjerujući svima koje je susretao na svome putu. Ponio bi se ili za njihovom pričom ili ponašanjem. Nevolje nisu bile tu zbog loše kobi, zle sudbine ili nesretne „zvijezde“ već isključivo plod njegovih vlastitih odluka i djelovanja. Želio je sve iskusiti na vlastitoj koži. Tek kada je svojim ponašanjem doveo u opasnost i Đepeta, kojeg je smatrao ocem, u njemu se probudilo njegovo ipak dobro srce i plemenitost. Postavio je sebi cilj da pomogne vlastitom ocu. No kako? Nije razmišljao o tome da promijeni svoje ponašanje koje je bilo sebično, da se uskladi sa dobrotom svoga srca i postane moralan i iskren, dobroćudan a ne zao, već je zamislio da jedino stjecanjem novca može oca izvući iz nevolje zvane siromaštvo. Sanjario je o tome, kako će zaraditi novce, pa ih umnožiti i kupiti ocu Kazalište u kojemu će on moći izrađivati lutke, što je starca činilo izuzetno sretnim. Starca, to jest njegovu dušu.
I tako je krenuo u pustolovinu.
No dok Pinokijeva duša mašta o svojoj vlastitoj sreći, o onome što bi nju doista ispunilo, kao Đepeta stvaranje lutaka, Pinokijev razum ide za ostvarenjem dobiti za drugoga. Čak i ako se radi o vlastitom ocu. Nije shvatio da bi Đepeta usrećilo da je on manje tvrdoglav, da uči i stječe znanja za sebe i bude pristojan dječak.
Pinokio je zaživio kao sinonim za laganje. Dok bi lagao, nos mu je rastao i tako nije mogao sakriti laž.
Iskreno mislim, da bi danas ta metoda jako dobro došla svijetu, samo kada bi se našla neka dobra vila da ostvari tu čaroliju.
Ljudi su nekako skloniji vjerovati lažima jer su slađe, umilnije. Istina se uvijek nekako doživljava kao napad na ličnost, na nešto bolno i teško probavljivo.
Mogli bismo ovu priču prikazati kao prijelaz nečega što je neživo ( po našem shvaćanju), kao što je panj, pa drveni lutak, znači nešto umjetno stvoreno i k tome još s manama kroz vrijeme pretače u nešto ljudsko i dobro. No, ne nužno. Jer i ljudsko je sklono zlu. Ali s mogućnošću preobrazbe nakon prijeđenog određenog puta kojim osoba mora prijeći, treba zapravo, jer ako ne želi, ne mora. Nitko ju na to ne može prisiliti. Iz iskustva znamo da je učenje na vlastitoj koži najbolnije, no ako se izdrži, vjerojatno najtrajnije.
Svatko tko nema izgrađenu jasnu i oštru strukturu u sebi, tko zna čemu težiti i kako djelovati da bi to ostvario, okolina, ljudi i okolnosti slabije djeluju i teže ga odvlače od zadanog puta. Onaj tko je slabiji, prolazi kroz razne nevolje u svrhu njegovog jačanja i sazrijevanja. Nevinost s kojom se rađamo, naivnost da svima vjerujemo, pobuda da slijedimo druge, odvlači nas od vlastitog cilja da ostvarimo sebe kao potpune ličnosti. I tek iz te perspektive možemo biti drugima i na pomoć i na dobro.
Čovjek koji se teško odriče svojih mana, ovisnosti i slabosti, teško da može u ičemu pomoći drugome. Ni za što ne može biti primjer. Niti za odlučnost, niti za hrabrost, niti za dobrobit vlastitog zdravlja. Prioritet našeg života je najprije održati ovo naše tijelo, koje je naš hram, čistim i urednim, bez bolesti i slabosti. Kao što spremamo naše domove, tako trebamo spremati i naše tijelo. Izvana i iznutra. Njegovati ga i uživati u njemu takvom. Savršeno fizičkim izgledom tijelo čovjeka koji na primjer ne pere zube, sigurno neće biti izvor radosti drugima. Ili koje je smrdljivo i neoprano, u dronjcima. Mada razum želi navesti čovjeka na misao da odijelo ne čini čovjeka, odijelo doista čini čovjeka. Oprano, čisto i mirišljavo.
Tako i duša koja pjeva jer joj udovoljavate, ispunjavate njene želje, jer ju slušate i vodite se njome, može biti izvor radosti drugim ljudima. Da zajedno zapjevaju. Zapuštena, nečista, zaprljana mnogim grijesima i podlostima, duša ne može pjevati. Ne može nikoga pozvati da pjeva s njom. I dok se god vi borite dal da slušate razum ili dušu, ne pada vam na pamet kako to dvoje treba biti usklađeno. Samo natjecateljsko društvo čini od vas osobu koja se mora odlučiti za jedno ili drugo.
Vaš razum je volja, snaga volje da djelujete. Vaša duša je namjera. Namjera da činite ono što je ispravno za vas. I tek tada u tom suglasju, vi ćete biti na čast i dobro drugima i sebi. Bit ćete primjer kako treba. Bit ćete svjetionik. Ruka spasa. Najdraži ljubavnik. Najpoštovaniji član društva, Omiljeni proizvod njegovom stvaraocu. Na ponos čitave kreacije.
