Nismo jedina zemlja u kojoj padaju avioni, rekao je ministar obrane odgađajući jučer ostavku za neizvjesnu budućnost. Mogao je dodati još jednu istinu: da nismo jedina zemlja u kojoj ministri ne odgovaraju za kardinalne propuste. I sve bi bilo sjajno: svugdje padaju avioni, svugdje su ministri arogantni, pa čemu razbijati glavu? Sve je super, i sve je za pet.
Osim što je pala skupa vojna letjelica. Osim što je samo četiri sata ranije nadletjela Knin i tamošnju proslavu. Osim što je pala tek koju stotina metara od prvih kuća – dijelovi su završili u dvorištima.
Osim što je nastavljen sramotan niz nesreća: 2010. dva su se MIG-a iznad Slunja sudarila i srušila, teško ozlijedivši ženu, a 2007. u Vukovaru je pao helikopter. I nikada nijedan političar za to nije odgovarao – a u tome i jest bit cijele priče.
Pa zašto da sad odgovara ministar obrane? Zašto da odgovara Ivo Josipović, vrhovni vojni zapovjednik? Onaj prvi, hajde, barem je javno spomenuo mogućnost ostavke; ovaj drugi o vlastitoj odgovornosti ni da zucne.
I sva ta bezobzirnost usprkos tome što su mediji već koji sat nakon nesreće objasnili zašto je avion pao. Novine su sjajno izvjestile i o događaju i o njegovim uzrocima. Dan kasnije, njihova su objašnjenja potvrdili i službeni izvori – sumnje dakle nema, medijski su izvještaji točni.
Palome je avionu dozvola za letenje izdana usprkos tome što mu je istekao upotrebni vijek, zbog čega nije ni poslan na popravak u Ukrajinu. O tome je javnost, u veljači ove godine, obavijestio ministar obrane Ante Kotromanović osobno.
»Donijeli smo odluku da se produljuju resursi za preostale MIG-ove i RH neće ostati bez vlastite sposobnosti zaštite nacionalnog suvereniteta«, podsjetio je jučer Večernji list na Kotromanovićevu izjavu iz zadnjih dana veljače.
Dopuštenje za letenje zrakoplova koji više nije smio uzlijetati nije, dakle, izdano zbog nehotične pogreške ili propusta u koordinaciji, nego zbog političke odluke donesene na temelju svjesno rizične procjene.
Sve je to učinjeno zbog »sposobnosti zaštite nacionalnog suvereniteta«, koja ove, 2014, nije više od obične utvare i apstrakcije, jer je više nego jasno da nacionalni suverenitet članica NATO-a i EU-a ama baš nitko ne ugrožava.
Dakle: oni koji odlučuju izložili su građane smrtnoj opasnosti i golemim novčanim troškovima samo zato da novine ne bi zavrištale kako hrvatsko nebo nije zaštićeno.
T akva pogrešna i rizična politička odluka sama bi se po sebi mogla proglasiti razlogom za ostavku; ako se pak dogodi ovako, da zbog nje padne zrakoplov, a ministar obrane najavi da će o ostavci razmisliti nakon nalaza povjerenstva i razgovora »s dva šefa« – onda je to prvorazredan politički skandal, i razlog za zviždanje ne samo u Kninu, nego na svakom ćošku.
A Kotromanovićeva je odgovornost još i veća, jer dobro zna koliko je u vojsci efikasnost važna: što bi bilo da su Dinaru 1994. i 1995. organizirali kao što su 2014. organizirali »sposobnost zaštite nacionalnog suvereniteta«?