I sindikat visokog obrazovanja traži veće plaće u svom sektoru
Štromar ne isključuje mogućnost prijevremenih izbora, ali vjeruje i u dogovor Vlade i sindikata
Mediji i mentalno zdravlje: Trivijalizacija dovodi do click-baitova na uznemirujuće sadržaje
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sinčić: Hrvatsku očekuje kolaps svih sustava
U osnovnim školama štrajka 89, a u srednjim 85 posto zaposlenih

Autoškola


  Male priče o velikim stvarima           mgm           08.08.2013.         4916 pogleda
Autoškola

Bila ona jedina škola koju će netko završiti, radovali se njoj, smatrali je nužnim zlom, svatko od zna pamti kako je polagao teorijske ispite, liječničku pomoć i praktični dio kako bi dobio ružičastu knjižicu kao ulaznicu u oktanski svijet. Nisam od onih koji se sav tresao od iščekivanja da proslavi 18. rođendan kako bi što prije položio vozački ispit i jurcao okolo automobilom i po mogućnosti impresionirao srednjoškolske curice. Nekako mi je bio draži moj bicikl, s njim sam provalio kilometre i kilometre, a izgleda da sam i bio ispred svojega vremena budući da se danas ne možeš okrenuti a da se od nekuda ne stvori kreštavo crvena biciklistička majica sa pripadajućim hlačama i obveznim naočalama. Ipak, nakon nekog vremena kako sam se zaposlio i skucao nešto love odlučio sam se riješiti i te birokratske zapreke za ostavljanje tragova guma na asfaltu.

Prije upisa u autoškolu, nisam imao puno dodirnih točaka s automobilom, osim jednoga slučaja kada sam starome drmnuo  auto i odmah sam uspio razbiti svjetlo drmnuvši u zid garaže. Teorijski dio prošao je bez problema, više sam buljio u sise kolegice u klupi do mene, nego što sam slušao predavača kako se trudi objasniti važnosti držanja propisanoga razmaka između vozila. Nakon što sam par puta zažvalio plastičnu lutku i omotao je kao mumiju, stiglo je vrijeme da se upoznam sa četveronožnim čudom koje će trpjeti svako moje panično stiskanje papučice kočnice, bezbrojnoga crkavanja motora,  mijenjanja brzina iz prve u četvrtu i sličnih poduhvata. Naravno dobio sam i vrlo razumnog i smirenog instruktora, za one koji još nisu skužili ovo je ironičan opis karakteristika moga učitelja vožnje. Spomenuti gospodin u dvije minute mi je detaljno opisao i pokazao dijelove motora automobila i stiglo je vrijeme da se upali auto i prije nego što sam se snašao, strelovitom brzinom od 20 km na sat jurio sam k semaforu na raskrižju. Mora da su svi sudionici u prometu bili izuzetno ponosni na mene kad sam nakon trećeg ciklusa paljenja zelenoga svjetla na semaforu uspio pokrenuti auto u prvu sporednu ulicu. Njihove trube su mi još dugo odzvanjale u ušima dok mi je pala na pamet jedna divna ideja da sve pošaljem u rodni kraj i da se dalje družim sa svojim prijateljem biciklom.

Tada na scenu nastupa stari, nije dao da mi padne moral, već mi je nabijao samopouzdanje na način da me je učio šaltanje brzina ne na glavnoj cesti, niti makadamu već na livadi pokraj, plijeneći pozornost lokalnih rekreacijskih poklonika i pokojeg traktoriste prilikom obavljanja poljskih radova. Ako sam kada bio zbunjen bilo je tada, našao sam se u vjetrometini savjeta s jedne strane od moga omiljenoga instruktora kojeg sam od milja zvao «Gandhi», dok se  s druge strane stari trudio ukomponirati u mene što više svoga bogatoga vozačkoga iskustva. Naravno da ova kombinacija, nije mogla uroditi plodom, zviznuo sam prvi puta na ispitu kao mlada prve bračne večeri. Nije bilo ništa strašno, samo nisam na zebri propustio ženu koja gura dječja kolica ( pretpostavljam da je bio i neki slinavac u njima), nekolicinu klinaca koji su išli u školi, a tko bi ih sve pobrojao, kao da su se svi pješaci sjatili na tu zebru. A svemu je kumovalo moje famozno pretjecanje gospođe na biciklu, dok sam ja preispitao sve kutove gledišta u svim mogućim retrovizorima i uključio pokazivač smjera kretanja iliti popularni žmigavac, moj «Gandhi» bio je primoran da upotrijebi komande sa svoje strane automobila zbog gore spomenutih korisnika pješačkoga prijelaza.

E da vam se pohvalim i vožnja unatrag me je oduševljavala, kao i bočno parkiranje, imao sam osjećaj ta je striček Ford ugradio rikverc u auto samo radi mene. Nakon dodatnih satova vožnje, naravno i u osobnom aranžmanu kod staroga (ovaj puta na makadamu) uspio sam doći do te vozačke dozvole koja mi je garantirala pristojne vozačke sposobnosti. No prošlo je još dosta vožnje sporednim cestama dok mi stari nije dao u ruke ključeve i dopuštenje da raspalim sam po glavnoj cesti. Ni danas nešto me previše ne zanimaju automobili i vožnje, više mi to dođe kao neko nužno zlo, da me odveze od točke a do točke b, a prijeđene kilometre bi vrlo rado zamijenio za koji sat vožnje za starim po makadamu, ako već ne može po livadi pokraj.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
12.8.2013. 18:39
Bravo majstore...


Još iz kategorije Male priče o velikim stvarima



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: