Prelistavajući malo izvore podataka o ovome gradu, pročitao sam nešto o povijesti ovoga grada koji se smjestio 50 km zapadno od Krakowa u Malopoljskom vojvodstvu. Dok nam na spomen ovoga grada, u većini slučajeva, misli skreću na Drugi svjetski rat, povijest mu je seže u srednji vijek. Pripajan je raznim regijama nakon podjele Poljske u 12. st., razaran je od Tatara u 13. st., naseljavan je i raseljavan sljedećih stoljeća, a u 17. st. razaraju ga Šveđani. U 18. st. preuzima ga Austrija nakon Prve podjele Poljske te je čak bio i pod Prusima. No, kako se takva slavna prošlost uspjela svesti samo na Drugi svjetski rat? Nakon što je Oświęcim postao dio Poljske poslije 1918. u gradu je živjelo oko 8000 Židova, što je u to vrijeme bilo više od polovice stanovnika. Za naciste je to očito bila idealna lokacija za utemeljenje koncentracijsko-sabirnog logora za Židove i sve ostale ''nečiste'' rase.
Što je onda postao Oświęcim? Zacrtana i provedena koncepcija čistog genocida, jednostavan odgovor. Mjesto gdje se sustavno provodilo uništenje svega onoga životnog. Tuga i nešto u zraku što se ne da opisati, to sam prvo osjetio pri dolasku na ovaj lokalitet. Nakon napada Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. Nijemci mijenjaju ime grada Oświęcim u Auschwitz i tu započinje dio vremena ucrtan u sve povijesne udžbenike. Netom prije dolaska na samo mjesto logora razmišljao sam o tome kako ću s oduševljenjem zabilježiti ponešto pokojom fotografijom, ali prvim pogledom na vrata i natpis iznad njih "Arbeit macht frei" ("Rad oslobađa"), ugasio je odmah u meni ono prvobitno oduševljenje. Stvarno ne znam koga je to uistinu ovdje rad oslobodio.
Počeo sam šetati bez nekog određenog cilja cijelim lokalitetom. Brojio sam zgrade koje su bile posložene u savršenom redu dok ih je okruživala bodljikava žica pribijena na stupove. Čak i sada ograda je izgleda kao da je nabijena strujom. Ulazio sam u hangare koji su svaki za sebe uređeni kao mali muzeji unutar cijelog kompleksa. Svaki hangar ili blok predstavljao je prikaz dijela užasa. Čovjek je i ovdje dokazao da je zasigurno najokrutnije biće na ovome svijetu jer provesti takav zločin samo iz ideologije koja je postavljena kao državna umotvorina van je svake pameti i razuma. Riječ ''mržnja'' ovdje je dobila puni značaj.
Ulazio sam i izlazio iz prostorija u tišini. Promatrao sam predmete izložene u prostorijama: naočale, cipele, kofere na kojima su ostala imena i prezimena vlasnika, odbačene limenke ciklona B, ljudsku kosu i odjeću… No, najviše od svega su me dirnula lica na fotografijama, lica ljudi bez nade, lica običnih ljudi s ulice, seljaka, građana, radnika. Nisu to samo lica Židova, nego nebrojenih Poljaka i svih onih ostalih tzv. neprijatelja Reicha ili neprijatelja već koga.
Strahoviti su bili uvjeti u kojima su ti ljudi pokušavali preživjeti prije nego što bi bili odvedeni na put bez povratka; komore i krematorije ili na ''tuširanje'' kako su im govorili nacisti. Na fotografijama sam čitao datume dolazaka tih ljudi u logor i datume smrti. Poneki su preživjeli 2 godine, poneki samo 3 dana, no u konačnici se sve svodilo na isto jer teško je zamisliti da je itko mogao zadržati nadu u spas i jednostavno se ne slomiti. Napustio sam Auschwitz; dugo već nisam osjetio gorčinu i došla mi je pomisao :''Zar se tu stvarno nije moglo drukčije? Zašto?''