I sindikat visokog obrazovanja traži veće plaće u svom sektoru
Štromar ne isključuje mogućnost prijevremenih izbora, ali vjeruje i u dogovor Vlade i sindikata
Mediji i mentalno zdravlje: Trivijalizacija dovodi do click-baitova na uznemirujuće sadržaje
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sinčić: Hrvatsku očekuje kolaps svih sustava
U osnovnim školama štrajka 89, a u srednjim 85 posto zaposlenih

Atlantida dobre volje


  Politika           Boris Pavelić/Novi list           19.01.2018.         843 pogleda
Atlantida dobre volje

Važnije je meni da je moj muž sa mnom, nego da ga nema – ta rečenica, koju je potpisanom autoru u ponedjeljak u Vukovaru izrekla aktivna hrvatska policajka, Vukovarka s iskustvom rata i progonstva, životno i neposredno sažima temeljne vrijednosti mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, čiju je dvadesetu obljetnicu u ponedjeljak, ispod debeloga pokrova zaborava, izvuklo tek nekoliko neuvjerljivih fraza, novi zahtjevi za zaoštravanjem sa Srbijom i pompozna ekspedicija predsjednice Republike u Ilok.

Policajka je tu rečenicu izrekla u polemici sa Slavoncem koji nije štedio riječi da izrazi žaljenje što istočna Slavonija nije oružjem oslobođena.

»Kad nas je već toliko izginulo, pa mogli smo još koju glavu izgubiti, ali tad bi bar bio mir«, govorio je taj čovjek, koji također pamti užase početka devedesetih. »Mir? Kakav mir? Mrtvački?«, pomišljali smo u sebi, ali šutjeli, ne želeći se upletati u razgovor ljudi kojima mirna reintegracija sve do danas oblikuje živote. No policajka, ne libeći se neformalne polemike premda u odori i na službi, odlučno se suprotstavila toj logici mrtvačkoga mira. »Ne slažem se«, rekla je.

»Istina, savršeno nije, ali gdje je savršeno? Muž mi je kod kuće, to mi je najvažnije. Ljudi su preživjeli, to je najvažnije«, rekla je. Uistinu, zapitajmo se, je li hrvatska javnost ikad dubinski osvijestila važnost, veličinu i implikacije tog uspjeha – da smo svi zajedno, s obje donedavno zaraćene strane, uspjeli sačuvati tolike živote? I više od toga: da su ti životi, u velikoj većini, poslije rata nastavljeni u mjestima gdje su i trebali biti – u prijeratnim domovima, i da u svoj toj neopisivo napetoj situaciji nije pala baš nijedna žrtva? Ne svjedoči li to o silnoj želji ljudi da prestanu nasilje i rat? Ne svjedoči li to o silnoj potrebi da, kako se često ali primjereno kaže, ljudi »samo mirno žive svoje živote«?

Nesposobnost ovoga društva da se ponosi uspjesima mirne reintegracije, da ih ističe, čuva, slavi, nadograđuje i obogaćuje, svjedoči o pogubnoj vladavini nacionalističkog principa po kojemu nije dobro ništa što osnažuje i čuva međunacionalno razumijevanje, dogovor i kompromis. Mirotvorni princip, međutim – onaj koji podsjeća da nema te vrednote koja bi bila vrijedna ubijanja i rata – mirnu reintegraciju, taj otočić mira u oceanu krvi devedesetih, opisao bi onako kako je to u ponedjeljak u Vukovaru učinila Katarina Kruhonja, počasna predsjednica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka: »Nismo ni svjesni koliki je uspjeh bio sačuvati živote, i logiku rata, u onakvim uvjetima, pobijediti logikom mira«.

Hrvatska vojska imala je razrađene planove, pa uvelike i dovršene pripreme, da Bljesak i Oluju nastavi i u Podunavlju. Različiti izvori navode različita kodna imena te, na sreću, nikad provedene akcije: Vatrene kočije, Vukovarska golubica, Skok u Dalj, Dunav… Procjenjivalo se, međutim, da bi u trećem nastavku oružanog oslobađanja zemlje poginulo višestruko više ljudi nego u prve dvije akcije: prema riječima tadašnje suradnice Franje Tuđmana Vesne Škare-Ožbolt, konzervativne procjene broja žrtava govorile su o najmanje 1.500 mrtvih. Stvarni Tuđmanovi motivi da se odluči za mirnu reintegraciju, umjesto za trijumfalnu vojnu akciju, ni do danas nisu pouzdano i precizno razjašnjeni, ali ono što je uistinu važno, jest činjenica da je hrvatski predsjednik smogao političke mudrosti da nezahvalan i neizvjestan proces mirnoga pregovaranja pretpostavi oružanoj invaziji, što je njegova trajna zasluga i najvrednija ostavština.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: