DHMZ: Sunčano uz promjenljivu naoblaku
HAK: Pojačan promet na A2 i A3
Predsjednički izbori: Od ponoći na snazi izborna šutnja
Svjetski dan Brailleovog pisma - važnost zakona o hrvatskoj brajici
Večernji list: Cijene nekretnina rastu, obiteljske kuće ponovno su hit
Ledenjaci na Novom Zelandu posmeđili od požara u Australiji
Jutarnji list: Klemm ide u zatvor

  Aktualnosti

Apsolutno gaf

  Boris Pavelić/Novi list           14.04.2016.         912 pogleda
Apsolutno gaf

Apsolutno paf – to je naslov knjižice od osamdesetak stranica koju je Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen područja Jasenovac, 2002. objavila na temelju razgovora s Bogdanom Bogdanovićem, arhitektom, piscem, filozofom, »ukletim neimarom«, kreatorom spomenika Kameni cvijet u Jasenovcu.

Njih dvoje – Jovičić, tada još razmjerno nepoznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti i Bogdanović, uglađen, ugledan, bivši gradonačelnik Beograda »s belim šalom«, korifej protivljenja velikosrpskome ludilu i prvo lice druge, pristojne Srbije – upoznali su se nakon što je Račanova vlast odgovorni posao posttuđmanovske obnove jasenovačkoga muzeja odlučila povjeriti kome mladom, ambicioznom, svjesnom važnosti mjesta i trenutka, ali stručno osposobljenom i politički neostrašćenom, pa je izbor, na preporuku Slavka Goldsteina, pao na Natašu Jovičić.

I tako je autorica preuzela muzej te uskoro objavila »Apsolutno paf«, knjižicu neobična naslova, koja je trebala sugerirati da je prošlo vrijeme ostrašćenih nadbijanja, teških riječi i zastrašujućih ratnih slika, jer, eto, idemo u Europu, Bogdan nam se poslije mučnih Tuđmanovih godina vratio u Hrvatsku, ustanovit ćemo istinu i svi se o njoj složiti, pa će nam svima svanuti zlatna europska zora. Ovakvu kič sliku odabiremo namjerno, jer su se nažalost pokazala točnima najpesimističnija upozorenja da Jovičić nije dorasla odgovornosti vođenja muzeja u Jasenovcu.

»Apsolutno paf« reklamirali su ovako: »O mačkama, Krleži, gradovima, psu Fredu, glavi šećera, stilu kao sudbini, kretanju. Spomeniku Kameni cvijet u Jasenovcu. Ali i o drvenom fašizmu, Slobodanu Miloševiću, gradovima koji se ruše iznutra, o međusloju i destruktorima svijeta«. Ili: »Apsolutno cool! U knjizi-igrački dvoje autora jedno drugo navode na razgovor i razmišljanje, nadopunjuju se i prelaze s teme na temu, vraćajući se, ponekad, na neka već dotaknuta pitanja. Poznati arhitekt iznosi svojoj sugovornici niz maštovitih i vrlo osobnih definicija, bilo da je riječ o određenim osobama, prijevoznim sredstvima ili životinjama. Tako, kroz njegove riječi, mačke postaju dobri poznavatelji arhitekture, tramvaj benigno sredstvo – ovca u gradu, a političar čovjek koji još nije oteo avion. Dok je tišina, tvrdi, pjenušava kao šampanjac, ljudi kojima je dosadno i sami su dosadni, i tako redom.«

Sve je to, budimo nakloni, nekome još možda i moglo izgledati kao prpošna postmoderna igra dok su Hrvatskom upravljale civilizirane vlasti – Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Mesić, Josipović... Ali, kako danas zvuče ti eskapistički fragmenti ni o čemu? Kako danas postupa Nataša Jovičić? Cinici bi rekli – bira što ide, posve u skladu s postmodernističkom krilaticom »anything goes«. Kada joj je bivši predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak onomad poslao prijeteće pismo, a njoj i jasenovačkim kustosima mailom stigla fotografija metka, Jovičić je danima, u izbezumljenom strahu, opsjedala svakoga novinara koji ju je htio slušati, zasipajući redakcije molbama da joj se pomogne. Neki su to i učinili, svjesni da je strah te vrste itekako opravdan. Ali onda – obrat! Jovičić »s velikim zadovoljstvom« prihvaća postati »posebnom savjetnicom predsjednice Republike za pitanja holokausta«! S predsjednicom – kandidatkinjom političke koalicije u kojoj je i HČSP! Pa hajde, dobro, rezonirala je civilizirana javnost – utjecat će na predsjednicu, dozvat će je pameti. A onda – 22. travnja 2015, Kolinda Grabar Kitarović ponizuje vlastitu savjetnicu nenajavljenim, dobro je rekao Milanović, »skokom iz šipražja« u njezinu vlastitu instituciju! Da Jovičić odmah zapjeva predsjedničinu pjesmu – kako, istina, nije znala da predsjednica dolazi, ali kako je divno što je došla, i kako u Jasenovcu, naravno, razumije se – treba šutjeti.

U Jasenovcu treba šutjeti?! Pa što bi vam, gospođo Jovičić, na to rekao Bogdanović, taj dobri i naivni čovjek za kojim ste onako udvorno trčkarali? Što bi vam Bogdanović rekao za ovo prijateljevanje s ministrom iz ustaške kape, bivšem članu istoga tog HČSP-a koji vam je slao prijeteća pisma? Što bi rekao Bogdanović na vašu nedavnu rečenicu u Jutarnjem listu – »Što nam država kaže, mi radimo«? Biste li je se držali i da ministrom postane – to uopće nije nezamislivo – recimo, Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac? Ne, niste vi, gospođo Jovičić, »izdali ljevicu«, kako nedavno u novinama hadezeovski otpisujete kritike na vlastiti račun; vi ste izdali jasenovačke žrtve, istinu i demokraciju. Pretjerali ste, gospođo Jovičić. I zato odstupite.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.