Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Kazalište Virovitica

Antički underground: Sjajan primjer kako se pomoću onoga što je tinejdžerima blisko priziva važnost pisane riječi i kritičko pristupanja lažima i istinama

  Marina Mađarević           24.05.2021.         1272 pogleda
Antički underground: Sjajan primjer kako se pomoću onoga što je tinejdžerima blisko priziva važnost pisane riječi i kritičko pristupanja lažima i istinama

Otkako je čovjeka, mitologije su golicale maštu stvaratelja i primatelja kulturnih sadržaja. U početku su se mitovi doživljavali na teološki način, danas se njihova važnost temelji na književno-kulturnom sadržaju (a ova predstava dokazuje: i na pop-pristupu). Iako su sve velike civilizacije svijeta gradile svoje mitologije i njima ojačavale unutarnje i inozemno zanimanje za svoje kulture (egipatska, asirska, babilonska, indijska, kineska, japanska, germanska, nordijska, slavenska, keltska, astečka mitologija), najviše su interesa ipak izazivale mitologije antičke Grčke i Rima. Na tragu Sigmunda Freuda, koji je mitske predodžbe nazivao odrazom čovjekovih podsvjesnih konflikata, te Mirceae Eliadea, koji je mit smatrao pričom o djelima nadnaravnih bića, kao i proživljenom spoznajom ostvarenom pričom i ritualom pripovjedača koji, obuzet sakralnom snagom nekih pradogađaja, priziva mit u stvarnost, a osobito na Najljepšim pričama klasične starine Gustava Schwaba, nastala je i predstava Antički underground: laž, istina i mit virovitičke redateljice Dore Golub.

Već sam naslov daje nam naslutiti da će se radnja predstave zasnivati na antičkim uzorima (kasnije doznajemo: na grčkoj mitologiji), a imenica underground označava dvojakost (podzemlje i avangardni kulturni pokret mladih). S druge strane, pokušava se razlučiti i sam pojam mita, ali se odluka o tome je li mit istina ili laž daje na odabir gledateljima. Redateljica/dramaturginja stvara aktualan tekst primjeren sadržajima koji se nalaze u fokusu zanimanja generacije postmilenijalaca (moderni alati komunikacije, društvene mreže, naglašena vizualnost, istočnjački melos…).

Dinamične rečenice osobito su obojene školskim i životnim znanjima, a kroz njih se proteže i snažan naglasak na sve sociološko-psihološke sličnosti i razlike društava (onoga mitskoga o kojemu čitamo i današnjega modernoga u kojemu živimo). Iako je često izazovno stvarati školarcima privlačan tekst jer je vrlo tanka crta između simpatičnoga i neukusnoga, Golub to čini vješto, ne zanemarujući semantiku i didaktičnost.

Antičkim undergroundom ne želi se dodvoriti publici (mahom mladima), odskače od patroniziranja (ne i od interakcije), a daje se sjajan primjer kako da se s pomoću onoga što je tinejdžerima blisko u podsvijest prizovu važnost pisane riječi, važnost propitivanja i kritičkoga pristupanja lažima i istinama, a osobito promišljanje o ljudskim postupcima koji u velikom broju slučajeva odlučuju o nečijoj sudbini.

Tekst je izgrađen na mješavini standardnoga jezika i kolokvijalizama, razigran, humorističan, a glumcima omogućava „igranje“ scenskim alatima u punom smislu te riječi (igra se ponajprije tijelom i glasom, a zatim i scenom, svjetlom, zvukom – poprilično je to pustolovan zadatak za troje glumaca). Redateljica u središte zanimanja postavlja lik Herma (Hermesa), Zeusova sina i glasnika bogova, kojega je utjelovio uvjerljivo opušteni „momak iz susjedstva“ Goran Koši. Svoju pripovjedačku ulogu Košijev Hermo dijeli s dvije duše iz Hadova podzemlja: kameleonskim i izuzetno entuzijastičnim Korom (Goran Vučko) te elokventnom zagovornicom snažnih ženskih likova Korom (Sara Lustig). Kora, svojom tamnijom i autoritativnijom energijom, zaigranost i toplinu muškoga dvojca dovodi u ravnotežu, a upravo je to sjajan recept za uspješnu dramu s izraženim elementima humora koja pripovijeda priče o Prometeju i vatri, Meduzi i Perzeju, Perzefoni i Hadu, Pandori i njezinoj kutiji – likovima junaka i antijunaka, nekontrastnim kreaturama koje su istovremeno i crne i bijele, i grešne i pokorne, i ljudi i bogovi.

Pohvaliti treba minimalističku scenografiju i kostimografiju Tončice Knez (čiji kostimi, rekviziti i scena ne odvlače pažnju gledatelja sa samoga komada, ali sjajno zaokružuju sadržaj), kao i impresivno oblikovanje svjetla Domagoja Garaja koje je osobito pridonijelo vizualnom dojmu kazališta sjena. Od standardnih predstava ova odskače i uporabom dima koji u nekoliko navrata ostvaruje osjećaj trodimenzionalnoga prostora (možda bi bilo dobro da ga je nešto manje?) te stražnjom projekcijom grafoskopom čija čarolija leži u poigravanju glumaca crtežima koji se s prozirnica oslikavaju na platnu (povremeno u maniri videoigre, a povremeno te crne siluete/sjene na bijelom platnu nalikuju vazopisima i crnim figurama kakve nalazimo na amforama). Ukupnom dojmu pridonose i glazba koju su, kao i zvučne efekte, ostvarili Vedran Gorjup i Mario Petrinjak, podjednako dokazujući svoje glazbeno znanje u oblikovanju rokerskih dionica i turbofolk melodija.

Činjenica da je predstava namijenjena srednjoškolskoj populaciji – koja je redovito ograničena na 45 do 90 minuta školskoga sata – iznjedrit će jedini nedostatak komada; naime, predstava je prekratka i završava naglo (a moglo bi se još toliko toga ispričati!), ali izuzetno efektno, noseći sa sobom nužan optimizam koji moramo sačuvati u sebi tijekom vremena u kojima živimo te mudrost koju je (poučen Pandorinom kutijom) prenosio Tales iz Mileta: „Kai gar hois allo mēden, autē parestē“ („Kada sve nestane, još uvijek postoji nada.“)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica