DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

ANTE TOMIĆ: ŠKOLA ZA ĐAKIĆE I ŠKORIĆE Naravno da će se svi rugati jednom dječaku koji želi biti zidar, dovoljno je pogledati kome država otpisuje milijune kuna


  Dossier: Đakić           Ante Tomić/Jutarnji list           06.09.2019.         3190 pogleda
  ANTE TOMIĆ: ŠKOLA ZA ĐAKIĆE I ŠKORIĆE Naravno da će se svi rugati jednom dječaku koji želi biti zidar, dovoljno je pogledati kome država otpisuje milijune kuna

Nitko više ne želi učiti kakav pošten obrt. Učiteljice svjedoče kako je to djeci velika sramota. Upitaju li mališana što želi biti kad odraste, a on nesretnik nije velike pameti i ne zna što treba reći, nego pred svima otvoreno kaže da bi želi biti zidar, čitav razred prasne u neobuzdan smijeh - piše Ante Tomić u Jutarnjem listu.

Neoprezno reći da te uzbuđuje nešto raditi vlastitim rukama, miješati cement ili blanjati daske, ili savijati i zavarivati čelične limove, ili rasijecati goveđe polovice, ili brusiti kožu i zabijati čavle u đonove, za današnju je djecu sigurna socijalna smrt. Nitko se nakon toga na velikom odmoru ne želi igrati s njima. Učeniku osmog razreda gore je reći da bi želio biti zidar ili vodoinstalater nego priznati da mu mama i tata još uvijek brišu guzu.

Osmaš kojemu roditelji brišu guzu možda će jednom i naći curu, ali zidar ili vodoinstalater nema šanse. Obrtnik u zamrljanom kombinezonu, s tragovima motornog ulja ili žbuke pod noktima, zauvijek će ostati ljubavni gubitnik, djevac i neženja.

Moglo bi se čak kazati kako je sama ideja rada, bilo kakvog, i fizičkog i intelektualnog, ovdje postala nešto zazorna. Rad je nešto odvratno i glupo, užasna navika, kao da kopate nos ili pljujete na pod. Najmlađe ne možete prevariti, tko se je ikad radom usrećio? Uzmite, na primjer, Petra Škorića. Usprkos njegovim brojnim zastupničkim, vijećničkim i drugim dužnostima na koje ga je HDZ postavio, nitko živ ne zna što taj zapravo radi, kakvim točno specijalističkim znanjima ili vještinama vlada da mjesečno, nakon oporezivanja, dobije dvadeset pet ili trideset tisuća novčanih jedinica Republike Hrvatske. Netko je takav danas svijetli uzor svim djevojčicama i dječacima. Na pitanje što žele biti kad odrastu, sve djevojčice i dječaci uglas odgovaraju kako žele raditi ono što Petar Škorić radi. Ili je možda ispravnije reći kako oni ne žele raditi ono što Petar Škorić ne radi.

Pored takvih vijećničkih i zastupničkih genija, samo se idiot može čuditi da se djeca ne žele upisivati u obrtničke škole i da im je rad postao sramota. Oprostite, djeca su u pravu. Njihovo je zaključivanje savršeno logično, naravno da je rad sramota. Nema baš ničega dobroga u radu. Trebate se zacrvenjeti od nelagode zbog svakog svojeg radnog dana u posljednjih dvadeset pet godina, gorko se pokajati zbog svakog kišnog zimskog jutra kad ste ustali iz tople postelje da bi osam sati krpali automobilske gume, podučavali francuski, mijesili tijesto za pizzu ili slagali konzerve u supermarketu. Nakon što u novinama pročitate da je nakon svega otplaćeno samo dva posto braniteljskih kredita, sva su vaša profesionalna postignuća besmislena. Dvadeset pet godina prošlo vam je uzaludno, zakurac. Dok ste vi jurili da ne zakasnite u kancelariju ili radionicu i prekovremeno se trošili u nekom poslu koji mrzite, neobrijani su muškarci u trenirkama, bezbrojni neopjevani ratni junaci, polako cugali pivo na gajbama ispred kvartovskih dućana. Spokojno su zapili desetke tisuća koje im je država izvanredno povoljno posudila da kupe bager ili stočnu hranu, znajući da oni taj novac državi nikad neće vratiti.

Kad država velikodušno otpiše milijune kuna, što ih je nekadašnjim braniteljima pozajmila za biznise koje oni nikad nisu započeli, naravno da će se čitav razred rugati jednom dječaku koji želi biti zidar. Zbilja je to smiješna ambicija, uz toliko perspektivnijih zanimanja na toplom i suhom, fantazirati o nekakvom obrtu u prljavštini i na propuhu. Mali bi tupan trebao možda poželjeti karijeru ratnog vojnog invalida poput Josipa Đakića. Nema veze ako je zdrav i nije mu ništa jer i predsjednik organizacije ratnih vojnih invalida djeluje kao da mu nije ništa. Sva je njegova invalidnost, meni se čini, da je oduzet od vrata na gore. Zaista, kad ga vidim kako po Virovitici vozi motor bez kacige, ja bih rekao da Josip Đakić još uvijek samo radi na tome da postane invalid.

Umjesto da ih školujemo za obrte, za zidare, tesare, električare, vodonstalatere, mesare, stolare, konobare, kuhare i slična mučna, nečista i loše plaćena zanimanja, valjalo bi najmlađe konačno početi osposobljavati za nešto što donosi pravi novac, što je u današnjoj Hrvatskoj neusporedivo solidnije, sigurnija budućnost. Trebalo bi, da ne duljim, otvoriti negdje Srednju školu za đakiće i škoriće. U jutarnjoj smjeni da školujemo đakiće, a popodne škoriće.

Bila bi to neobična, krajnje neortodoksna obrazovna ustanova. Na primjer, prvog dana nastave u Srednjoj školi za đakiće i škoriće profesorica matematike bi upitala: “Tko od vas, djeco, zna koliko je dva više dva?”, na što bi vjerojatno jedan Zvonimir brzo podigao ruku uvis. “Izvoli, Zvonimire”, rekla bi nastavnica. “Profesorice, dva više dva je četiri!” zavikao bi Zvonimir spremno skačući na noge. “Sjedi, jedan!” odgovorila bi mu, međutim, nastavnica, a mali štreber bi se šokiran i blijed spustio na stolicu.

“Netko drugi?” nastavila bi zatim nastavnica, znatiželjno se osvrćući po prostoriji. “Dva više dva?” ponovila bi ona nadmoćno se osmjehujući, a djeca bi obarala pogled. Jedino bi jedan Branimir drsko zurio u nju. “Branimire, ti? Dva više dva?” upitala bi ga ona, a Branimir bi ustao i odlučno kazao: “Profesorice, koga briga koliko je dva više dva dok komunjare i četnici još uvijek slobodno hodaju Lijepom našom?” Profesorica matematike na to bi se nasmiješila, okrenula onome Zvonimiru i rekla: “Vidiš, Zvonimire, to je bio točan odgovor”.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Dossier: Đakić



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: