Kada društva normaliziraju vrijeđanje i zastrašivanje neistomišljenika, račun stiže uvijek i uvijek isto - u životima, u milijunima i milijardama za sigurnost i obnovu, u urušenim institucijama i izgubljenom povjerenju.
Obrazac znamo iz 1930-ih, a danas se odvija brže — pojačan algoritmima i cinizmom politike. Podaci za 2024. potvrđuju već devetnaestu godinu globalni pad nazadovanja slobode u 60 zemalja svijeta, najdublji pad slobode medija u posljednjih 50 godina i 25 godina autokratizacije. Vidimo to globalno, ali i u bliskom susjedstvu – Mađarska, Srbija, naznake pokazuje i naš premijer.
Model je stabilan i predvidljiv, poput onoga iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Dehumanizacija jer „oni“ su problem, diskreditacija institucija jer sudovi, mediji, izbori „nisu legitimni“. U tridesetim godinama prošlog stoljeća trajalo je godinama. Danas ide brzo i efikasno, ubrzavaju ga društvene mreže koje nagrađuju ekstrem i sukob. Ta tehnološka realnost u kojoj sadržaj koji izaziva bijes dobiva doseg, a doseg potom proizvodi posljedice izvan ekrana računala ili mobitela.
Prvo političari svjesno hrane polarizaciju jer im donosi mobilizaciju i kratkoročnu moć. To je jasna kalkulacija - što je javni prostor otrovniji, to je lakše upravljati “našima” protiv “njihovih”. U Svemu pomaže demokracija i pretjerana zakonska zaštita privatnosti u svijetu društvenih mreža i internetskih, brzih medija željnih klikova pod svaku cijenu. Lišenu svake etike novinarstva i suprotno kodeksu struke. Izuzetaka gotovo da više niti nema. Samo je stvar intenziteta.
Poslovni model društvenih mreža je skretanje pažnje prema konfliktu i teorijama zavjere. Posebno je problematičan algoritamski “okupljač istomišljenika” i rabbit-hole efekt - zato mreže s najvećim amplifikatorom nose i najveću odgovornost. Kralj među nima je Tik – Tok. Da nije šala da to sve više postaju platforme mržnje i netolerancije govori i podatak UN-ove misije za Mjanmar koja je dokumentirala odlučujuću/pojačavajuću ulogu Facebooka u spirali mržnje prema Rohindžama koja je prethodila etničkom čišćenju.
S druge strane mediji oportunističkim naslovima koji “zapaljuju” radi klika nisu samo neetični, nego i skupi. Oni nedvojbeno povećavaju pravni rizik i guraju publiku u toksične komentare. Uredničke politike moraju svjesno početi smanjivati konfliktni framing i uvesti tvrda pravila komentiranja. Moraju ako žele jer i postojeći zakoni omogućavaju strožu kontrolu, no nije ih briga jer kontrole i sankcija gotovo da i nema. No rješenje postoji — dio se već može provesti, dio treba nadograditi. Javni doseg (komentari ispod vijesti, objave koje ulaze u preporučivače) treba uvjetovati verifikacijom korisnika. Ne traži se javno ime, dovoljan je pseudonimni dokaz da je riječ o stvarnoj osobi, po mogućnosti starijoj od 16 godina, provjerenoj preko nacionalne e-osobne ili EU digitalnog novčanika. Tko ne želi taj neka čita i komunicira privatno, ali bez algoritamskog megafona. To je proporcionalno rješenje jer javna pozornica traži odgovornost, dok privatni govor i dalje ostaje slobodan. Meni ne bi bio problem registrirati se jer svojim pisanjem i radom ne radim ništa protuzakonito, niti vrijeđam, ne pozivam na netrpeljivost ili slično. Vjerujem niti svima poput mene. Slično rade banke i nitko u tome ne vidi problem. Osim potencijalnih pljačkaša i onih koji žele prati novac - vjerojatno.
No vratimo se političarima koji toleriraju sramotne “iznimke”, relativiziraju nasilje i izbjegavaju jasne sankcije. Nerijetko zlouporabom pravosuđa i regulatornih rupa ušutkavaju kritiku SLAPP tužbama, političkim pritiscima, selektivnim kontrolama. Umjesto da se suzbija govor mržnje, kažnjava se onaj tko na njega upozori. Kazneni okvir postoji, ali ne grize jednako. Javno poticanje na nasilje i mržnju je kažnjivo. Problem je neujednačena praksa - od stadiona do politike, isti govor dobije različit tretman. Time država sama stvara sivu zonu. Godinama se vrti ista ploča: “kontekst”, “iznimke”, “povijest”. U praksi to znači normalizaciju. Kad institucije ne povuku jasnu crtu, povuče je ulica. Jasni zakoni i njihova provedba jedino su rješenje. Naravno jednako za sve, svugdje, brzo i efikasno. Ista pravila, na stadionu, ulici, internetu, političkoj govornici, sabornici, i s istim kaznenim ishodom. Odvjetništvo i sudovi trebaju podastrijeti javnosti jasna kvartalna izvješća o prijavama, optužnicama i presudama. Bez toga je sve priča, baš kao sada.
No odgovornost je i na kompletnom društvu. Onom koje ne izlazi na ulicu i ne bori se za svoja prava, onom koje gleda kada se nasilje događa jer se ne bi šteli mešati. Neki su pričali ali su se umorili dok drugi strahuju od reputacijskog linča i osjećaju da se “ništa ne može”. Šutnja je pasivna suglasnost i suodgovornost. Ako ne reagiramo na pozive na nasilje i institucionalnu mlitavost, pomažemo onima koji žive od podjela i nasilja.
"Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni." Ova provokativna pjesma pripisuje se pastoru Martinu Niemölleru. Sjetite se dok šutite.
