Zavičajno društvo Virovitičana
Ankica Svirač, kroničarka Društva Virovitičana: Znali smo uživati u malim radostima
Svaki sastanak Društva Virovitičana u posljednjih 10 godina ovjekovječen je u Kronikama Društva Virovitičana. To je zapisnik Društva koji je donedavno iz mjeseca u mjesec bez izostanka predano vodila Ankica Svirač. Kao članica Društva još od njegova osnivanja, Ankica Svirač rado se sjeća druženja, izleta i programa iz početaka rada Društva te osnivača Društva Virovitičana Drage Doplera.
Poštovana gospođo Svirač, iako ste već desetljećima u Zagrebu, i dalje ste vezani za Viroviticu. Kakva je Virovitica u Vašim uspomenama? Što Vas najviše veže za naš grad? Odlazite li u Viroviticu i koja mjesta najradije posjećujete?
- Točno kažete… Iza mene su desetljeća života u Zagrebu. No, ja čak nisam niti rođena u Virovitici, već sam u 4. godini života s obitelji došla uz ovaj grad, budući da je moj otac bio Virovitičanin.
No, prema onoj „Od kolijevke…“, mogla bih reći da je tih 15 godina provedenih u Virovitici bilo zapravo najbezbrižniji, pa čak i najljepši dio mog života.
Međutim, sada se veza s Viroviticom svodi uglavnom na kratkotrajne boravke. Ovdje sa svojom obitelji živi moj brat pa su to uobičajena obiteljska okupljanja, zatim proslave godišnjica (obljetnica) mature, a i groblje je nezaobilazno mjesto posjeta jer su ovdje sahranjeni i moji roditelji.
A uspomene?! Njih je zaista mnogo… najviše su vezane uz prijateljstva iz toga razdoblja koja su zaista nezaboravna. Nismo imali mnogo, ali smo znali uživati u malim radostima i upravo to su najdraže uspomene kojih se prisjećam.
Dugogodišnja ste članica Društva Virovitičana u Zagrebu. Možete li usporediti rad Društva danas i u počecima? Kako ste dospjeli u Društvo Virovitičana i zašto ste odlučili podržati ga i sudjelovati u njegovom radu?
- Mislim da je najzaslužnija osoba za suprugovo i moje uključivanje u rad Društva Virovitičana u Zagrebu naš pokojni prijatelj Drago Dopler. No, to je bilo prije mnogo godina, a poslije toga je uslijedila duga stanka u našim druženjima. Ti prvi susreti ostali su mi u veoma lijepom sjećanju – radost, zabave, pinkl-balovi, izložbe. Uključivanje u rad sadašnjeg Društva bilo je samo normalan nastavak tih nekadašnjih druženja.
Moram priznati da sam mnogo puta bila žalosna što je broj sudionika naših susreta u opadanju, iako je sadržaj svakog od tih susreta izuzetno zanimljiv i isključivo vezan uz Viroviticu.
Godinama ste vrlo nadahnuto vodili Kroniku Društva Virovitičana u Zagrebu. Koji su Vam sadržaji kojima se bavilo Društvo ostali u najljepšoj uspomeni? Jesu li to redovita gostovanja tamburaša Rodoljuba ili izložbe likovnog kluba Nikola Trick? Ili poezija u izboru Mirka Kovačevića, budući da se i sami bavite poezijom?
- Kronike naših susreta vodila sam od prvog dana osnivanja punih 10 godina. Da, upravo su mi ova spomenuta gostovanja bila posebno draga, a i najposjećenija od naših zagrebačkih Virovitičana. Međutim, izuzetno sam voljela susrete na kojima smo i od drugih gostiju iz Virovitice saznavali o raznim događajima u našem gradu, ali i o planovima za daljnji razvoj. Mirkova poezija – svakako! Da nije predanog rada i zalaganja dopredsjednika Društva Mirka Kovačevića, vjerujem da se ne bismo ni održali. Također sam voljela susrete na kojima su sudjelovali mladi Virovitičani, jer tada je i u publici bilo više mladih ljudi. Naime, njih je prilično teško zainteresirati za rad Društva. Šteta!
Vrlo ste plodna pjesnikinja i objavili ste 12 zbirki poezije Otkad se bavite poezijom i kako to da pišete uglavnom duhovnu poeziju?
- Pjesme sam počela pisati u 3. razredu osnovne škole i bila redovan suradnik dječjeg kutka „Virovitičkog lista“ No, nakon toga je nastupilo dugo razdoblje „skrivenog“ pisanja.
Radeći u školi pisala sam najviše za izvođenje na školskim priredbama, a i za pomoć u nastavi. Većina tih tekstova nije sačuvana.
Tek nakon odlaska u mirovinu pronašla sam više vremena za pisanje i smogla hrabrosti za objavljivanje. Pitate zašto najviše duhovna poezija. To je došlo spontano – djelomično kao posljedica moga odgoja i vjerničkog svjetonazora, ali i zbog uspostavljanja suradnje s Hrvatskim institutom za liturgijski pastoral, u čijem glasilu „Živo vrelo“ sam bila višegodišnja suradnica. Sada sam već godinama suradnik „Malog Koncila – MAK-a.
Dočekali ste mirovinu kao učiteljica, a radili ste u Osnovnoj školi Mato Lovrak. Posjećujete li i dalje „svoju“ školu i kakve Vas uspomene vežu za nju?
- Sjećanja na rad u OŠ Mate Lovraka prepuna su lijepih uspomena. Mnogo je dragih prijatelja, kolega, učenika, događanja u ta sjećanja spremljeno. Godinama sam nakon umirovljenja odlazila s njima na izlete, hodočašća, na duhovne obnove, u kazališta i redovito na obilježavanja Dana škole. Ponekad sam pisala i tekstove za izvođenje na školskim priredbama.
Međutim, vrijeme čini svoje, pa je i povezanost sa školom sve slabija. A osim toga, uključena sam u mnoge umirovljeničke aktivnosti koje pridonose da mi je život u mirovini ispunjen i kvalitetan. K tome moram dodati i česta izbivanja izvan Zagreba i boravak u Kijevu, rodnom mjestu moga supruga, gdje se u netaknutoj prirodni prisjećam djetinjstva u Virovitici, u kome je priroda također bila mjesto našeg zdravog odrastanja.
