Ankica Lulić je žena koja sama ore, tanjura i još brine o obitelji

Uzgajanje duhana, pšenice, kukuruza, jagoda i drugih poljoprivrednih kultura, kao i biti majka, domaćica i krojačica, ovoj heroini nije strano. Ankicu Lulić (50) iz Špišić Bukovice, majku troje djece - Ivane, Matije i Perice, život nije mazio.

No, njezin pozitivan stav, upornost i snalažljivost pobijedili su mračnu stranu. Kada je imala 25 godina suprug joj je nesretno stradao. Uz dvoje male djece i treće koje je nosila pod srcem, nije dvojila niti stigla žalovati. Preuzela je na sebe ulogu nositeljice obitelji i dječici postala i otac i majka.

- Bilo je teško, živjeli smo dan po dan. Kada su djeca krenula u školu, od obveza nisam stigla ni o čemu drugom razmišljati. S vremenom sam počela primjećivati teškoće kod Perice s hodanjem, prošli smo mnogo doktora i bolnica, borili smo se koliko smo mogli - kaže Ankica, prisjećajući se svih problema, ali i ustrajnosti u svemu tome. Pokušala je svojevremeno i raditi bar sezonski, no njezin sin Perica ni danas ne može ostati sam, jer ima poremećaj u ponašanju pa je tako vrlo brzo odustala i posvetila se njemu. Uz sve te probleme, uz sebe je imala još dvoje tada male djece koje je trebalo voziti u školu i na druge sadržaje.

- Bila sam svojoj djeci zapravo servis, ali ništa mi nije bilo teško, ili nemoguće. Oni su mi uvijek bili najvažniji i sve sam radila za njih. Evo sada, za 50. rođendan, djeca su mi napisala jednu prekrasnu poruku i sada vidim da se sav trud za djecu uvijek isplati.

No, unatoč svemu Ankica nimalo na život ne gleda crno, uvijek ide prema naprijed pa je tako 2002. godine sama krenula u proizvodnju duhana.

- Uz duhan sam odrasla kao dijete i znala sam neke osnove, no veliku pomoć imala sam od svekrve i svekra, kao i svaki dan, uistinu su divni i uvijek su tu uz mene i djecu. Svekar mi je pokazao kako treba raditi s traktorom i kako se obrađuje zemlja. Svaki sam zadatak uspjela savladati, namjestiti plug, ili neki drugi stroj za obradu zemlje. Sama sam orala, tanjurala, vozila traktor, sadila duhan, pripremala sadnice, jer od toga smo živjeli djeca i ja. Trebalo ih je školovati, pružiti im normalne uvjete za život i zato sam dala sve od sebe u toj proizvodnji. Mnogi nisu vjerovali da ja to mogu sama, ali ja sam vjerovala u sebe, čak sam se zainatila da to dokažem, a žena kad se zainati... Imala sam do sedam jutara duhana i čak, dapače, uživala sam u tom poslu. Najdraže mi je bilo sjesti u traktor i otići u polje i nema veće sreće kada se okrenem i iza sebe vidim duhan kako prekrasno raste. Probala sam i s jagodama, nosila ih na tržnicu prodavati, ali je duhan ipak bio broj jedan – nastavlja Ankica.

Da zlo ipak nikada ne spava, dokaz je i njen slučaj od prije tri godine.

- Vozeći gnojivo iz Pitomače traktor mi je priklještio nogu. Naime, žurila sam se kući, jer su najavili kišu i morala sam to gnojivo razbacati po polju. Stala sam na most ispred kapije, ali mi prikolica na njega nije stala nego je ostala ne cesti. Prikolica je potom “potjerala” traktor dok sam ja otvarala kapiju od dvorišta i traktor je tako krenuo i stisnuo me uz ogradu, ali sam se nekako izmaknula pa me nije cijelu stisnuo, nego samo nogu i polomio je. Nisam očajavala, čak sam rekla - Bože, hvala ti, bar ću se malo odmoriti, a znala sam da će posao biti odrađen, jer sam posao organizirala, drugi su mi pomagali. Čak sam jednom i kultivirala i prskala sa štakama. Bez obzira na pomoć, moram i sama nešto napraviti - prisjeća seAnkica.

Ankicu su životne situacije primorale da si postavi prioritete, raditi na poljoprivredi, ili se brinuti za sina kojemu je prijeko potrebna.

- Svake godine sam starija, a Pericu ne mogu voditi u polje niti ga ostaviti samog tako da od ove godine više neću saditi duhan. Moram se posvetiti djetetu. Ipak, na miru ne mogu sjediti pa ću se posvetiti jednoj svojoj drugoj ljubavi, a to je šivanje pa ću i tu koju kunu zaraditi. – kaže Ankica te naglašava da ne vidi sebe kao nekakvu posebnu osobu.

- Ima mnogo žena i muškaraca koji su samohrani roditelji, žrtvuju se i brine za svoju djecu tako da je meni to sasvim normalno, to je ono što moram raditi. Mišljenja sam da ima dosta takvih primjera, samo ne mogu doći do izražaja, ali zapravo onaj tko tako živi zaista nema potrebu isticati se i hvaliti. No trebalo bi takve svijetle i dobre primjere što više u medijima pokazati, jer je to dokaz da se može i to je jedan poticaj onima koji se bore. Zahvaljujem Bogu za ono što imam, za automobil, za plin u kući da ne moram drva po zimi nositi, što se, eto, budim svaki dan i mogu biti tu za svog Pericu, ne tražim i ne žudim za nečim velikim, samo da ovo što imam bude dobro – kaže Ankica te poručuje da je i na ovu priča pristala samo da bude primjer drugima koji prolaze slično.