Radnička fronta: Nužna hitna i učinkovita implementacija Istanbulske konvencije
DHMZ: Sunčano vrijeme
HAK: Na granicama moguća čekanja
Jutarnji list: Prosječna plaća raste 270 kuna
Večernji list: Sigurno ostaje bar šest ministara
Požega: Jedan novooboljeli, četvero pušteno iz bolnice
Afera Fimi media: Uskok tehnički izmijenio optužnicu protiv Sanadera i HDZ-a

  Najljepše je doma

Anka Dorić: Stres naš svagdašnji

  Anka Dorić           30.09.2012.         3605 pogleda
Anka Dorić: Stres naš svagdašnji

Ovih dana promatra me pažljivo moj sin, onako, kako djeca snimaju svoje roditelje. Osjeća i vidi da nisam dobro, nisam ista kao inače, i pita onim svojim pogledom, s malčice izvinutom lijevom obrvom u istom luku podignutom, kako je to znala činiti samo Ona dok bismo spremale neko teško gradivo za ispit. Moja mentalna sestra. Anđeo od dobrote.

Na Markovo pitanje: ‘Mama, što ne valja?' Govorim mu kako životne plime i oseke podižu i spuštaju naše vodostaje, koliko god mirno nastojimo teći utabanim koritima. Shvatim da on i sam to već zna i želi ćuti pravi razlog zašto sam daleka u mislima, dok ga grlim, šutim posljednja tri dana više nego obično, plačem i brišem suze kad mislim da me ne gleda, slušam tužne pjesme, gledam slike iz studentskih dana na kojima on ne pozna skoro nikog.

Odgovaram škrto, jer ne želim ni njega, a ni vas previše zamarati pričama o bolesti i smrti, pitajući se KAD je PRAVO vrijeme za priču o tome zaigranom dječaku? Istina je da posljednjih dana proživljavam jedan od najtežih životnih Rastanaka, s osobom koju je on u svom malom životu susreo samo 2-3 puta, pa mu kažem: „Ja sam ti sine u debelom stresu i 'out' sam ovih dana, al' bit ću opet ona 'stara', ne brini", na što će on: „Joj, stres, stres, pa znate li vi išta drugo reći nego stres, kad vas čovjek pita? I u školi i doma, čak i kad kupujem kruh, na blagajni ljudi spominju stres, kao da je zemljotres. Postoji li život bez tog STRESA mama"?

Ne postoji, sine, a i ne bi bilo dobro da ga nema. Stres, onaj svakodnevni, koji te tjera da budeš budniji, da se pokreneš je sastavni dio života i čak je dobro da postoji. Stres uvijek ima neki razlog. Uz dobar stres postoji i loš pa se dogode stvari koje kao da te opale reketom u leđa, obore na koljena, stisnu ti srce pa staneš, klekneš, zaplačeš, a kad se sabereš nastaviš dalje, gdje si stao. Radost i tuga, zadovoljstvo i bol, dobro i zlo, dvije su ti strane te medalje, a lakše ih sine prolaziš kada postoji netko tebi blizak, sličan, a opet, različit, produžena ruka tebe, a opet potpuno svoj, tko ti je prijatelj.

I ima raznih ljubavi, jedna od njih je ta - prijateljska. Ponekad je tako jaka da sve stresove smlavi samo jedna riječ ili rečenica te osobe, kad ti je uputi u pravo vrijeme i na pravom mjestu, i dovoljno da ti samo kaže da te razumije, i da je uz tebe. Ta ti ljubav nema veze s onom koju ćeš jednom ili više puta, osjećati za jednu/jednog ili moguće, sve ostale životne partnere, svoju djecu i unuke, oca i majku, ponekad je jača i veća i od ljubavi prema braći i sestrama.

Pričam mu kako postoje ljudi koji su nam kao braća i sestre, premda nas nije ista majka rodila, i kako nas njihove boli, bolesti i nesreće mogu boljeti kao vlastite i kako oni mogu stanovati, bilo gdje pa i na drugom kontinentu, ali zauvijek stanuju u našim srcima. Nastavljam priču kako postoje prijateljstva od samo par mjeseci ili par godina, koja u našim mislima traju doživotno, s njima intenzivno komuniciramo i kad ne zazvoni telefon, zašteka mail, ostanu neotuđivi dio nas i da ih nema/nije bilo, ne bismo sada bili ovakvi kakvi jesmo. Kad nam ih bolest i smrt otima, onda smo u debelom stresu na koji, uz svu silu onih sitnih, svakodnevnih, čovjek ni ne računa da bi se mogao zbiti. A dođe uvijek iznenada. Nikad se ne najavi, kao zemljotres. Zato se i zove STRES.

Jeste li ikada vidjeli taj famozni bodovni popis od 40-ak najčešćih stresora, koji svakog od nas, na razne načine, al' svakodnevno, obara na koljena? Ako u Google upišete 'stres', eto imenice koja opisuje vanjske neugodne događaje. Vidjet ćete kako i praznici uzrokuju stres (12 bodova). Na sredini popisa su: napetost među roditeljima (29), kriza osobnosti (27), financijski dug veći od jednog dohotka(30), nesreća, bolest i smrt u obitelji (58-63), razvod (73), a najveći je stres kažu smrt voljenog životnog partnera (100 bodova).

I tako statistika neumoljivo vrednuje ono što nas pogađa, u mozak, srce i dušu. Ostatak popisa neću ni nabrajati, a bodova se nakupi u trenu. Kamo sreće da nam je toliko tisuća novčanica na računu!  Kako se nositi sa stresom pitanje je koje čovjeka muči, od trenutka kad shvati njegovo postojanje. Odgovor je složen, jer univerzalnog recepta nema za unikatno biće kakvo je čovjek.

Od svakodnevnih mikro stresora, kao zakašnjenja na posao, gubitka ključeva i kišobrana, kvarova na autu i po kući, otrovnih riječi i odnosa, do razlivene kave po čistoj odjeći i pokidane očice na novim čarapama, i svakodnevne neprilike iscrpljuju nas i prerastu u kronična stresna događanja. Na njih smo pretplaćeni tijekom života, i zbog učestalog ponavljanja pretvorismo ih u nelagodna opterećenja i muke u napuklom miru kojeg sve više zazivamo koprcajući se vrlo često u vlastitim mobbinzima. Malo nas potraži stručnu pomoć, u situacijama kakve sami ne možemo savladati. Za psihoterapeute, malo tko ima i vremena i novca. Tražeći utjehu u samoći, dobrom plakanju i glazbi, na ramenu prijatelja, u čaši ili gutanju anksiolitika i antidepresiva, na kojima cvjeta profit farma industrija, svak si na svoj način traži oduška.

Ljudi lakše popiju tabletu nego mijenjaju način života, a još manje žele mijenjati sebe. Za najpopularnije anksiolitike samo je lani napisano više od pola milijuna recepata u našoj zemlji. U trci za karijerom i egzistencijom, mnogi posegnu za tabletom, kako bi opstali, utapajući se u rijeku tupo neosjetljivih, emocionalnih zombija da bi lakše (pre)živjeli danas, zaboravili jučerašnje greške i spriječili brige i strah od sutra. Često tek samo za praznike i blagdane, osjetimo da se živi OVDJE i SAD, i da nam obitelj, prijatelji i vjera još uvijek imaju i mogu dati svu onu ljubav i sigurnost za kojom smo u kroničnoj nestašici u ovim ludim vremenima.

Možemo pričati o nesanicama, noćnim morama, valunzima, PMS-u, konfuznom mišljenju, sve češćem zaboravljanju, o lupanju srca, šumu u ušima, nedostatku volje ni za što. O tome, kako je budućnost teška i neizvjesna, kako nas frustriraju obiteljska vjenčanja, rođenja, bolesti, diplomske svečanosti, sprovodi, godišnji odmori, otkazi, socijalne reforme, političke neprilike, vijesti o krizama i ratovima, poplavama, epidemijama i potresima, kako nam je posao dosadan, kako se osjećamo iscijeđeni kao limun, žaliti se kako nas nitko ne razumije, dakle pričati i živjeti u STRESU našem svagdašnjem. A možemo i  okrenuti priču u kojoj nezadovoljstvo postaje pokretač, a ne kočnica, za sve one još nenapravljene, nama 'važne' stvari, koje nedostaju u pojedinačnom mozaiku života, uzmemo li STRES kao izazov i 'savjetnika' koji motivira, uči i podstiče.

„Kad se uspješno izborimo s poteškoćama, ma koliko Golijatne bile, iz njih izlazimo jači, iskusniji, mudriji, koliko god se osjećao malen kao David, vjeruj čvrsto da je tako i da se to može'', govorim često svom Marku. A on (sad kad sam i sama kao uplakana djevojčica, u bolu i tuzi opraštanja, s Najdražom mojom, Ženom koja će svojom životnom hrabrošću za sve što je prevalila, od djetinjstva do ratnih vremena i osobnih trauma, dobrotom svoje duše zasjeniti mnoge zvijezde među koje odlazi) tješi svoju veliku mamu: ''Ne nije David pobijedio Golijata, ja ti o tom mama mislim uvijek kad me u školi, na odmoru napadne neki veći dječak. Vjera ti je mama pobijedila Golijata. David je vjerovao u Sreću i Život. Zato je uspio".

Ta mala dječja usta, koliko su me puta podigla, kao pjesma koju je osobito voljela moja kuma i prijateljica. Obilježila je i doba studiranja čitave jedne generacije, u Zagrebačkoj Laščinskoj, u studentskom domu ''Ivo Lola Ribar'', u malenoj sobi, u kojoj smo, u to doba toliko malo 'imale', a toliko puno toga podijelile...

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
3.10.2012. 10:01
Kao što u tekstu piše``da nam je toliko tisuća novčanica na računu``...već bi nekako bilo bolje...ali avaj...sve ima svoj vijek...ali Sodoma i Gomora nikada iz ovih naših vremena izaći neće...
uredništvo
1.10.2012. 10:15
Nije baš mjesto Prosvjendik8, postoji na portalu obrazac za kontakt dolje desno. Gospodin Franjo Halusek je iz našeg kraja ali živi u Osijeku pa pretpostavljam da je fotka tamo snimljena.
Prosvjednik8
30.9.2012. 18:54
imam pitanje ne vezano uz ovaj clanak ali ne znam gdje bih ga postavio pa cu ga postaviti ovdje.mozete li mi odgovoriti gdje tocno na dravi je slikan foto dana?poznajem dosta mjesta na dravi ali ovo mi nije poznato.pod slikom je potpis Franjo Halusek pa ako bi mi doticni gospodin ili netko iz urednistva mogli odgovoriti.unaprijed hvala.


Još iz kategorije Najljepše je doma



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.