Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Najljepše je doma

Anka Dorić: Moj dom i zavičaj

  Anka Dorić           25.08.2012.         5524 pogleda
Anka Dorić: Moj dom i zavičaj

Moj emocijama ofarban i k'o u grlice uzbuđenjem prožet ton razgovora, kao i učestala telefoniranja koja su zaredala s njemu nepoznatim, a meni tako dragim osobama, o kojima On ništa ili premalo zna, a odjednom su izronile iz neke mamine prošlosti, i po pola sata dugi razgovori o pripremama za skoru proslavu obilježavanja 30-godišnjice mature, od kako smo se veseli i odmorni vratili s ljetovanja, moga su Marka potakli da mi postavi jedno od sasvim razumljivih, bistrih pitanja, kojim me zaskočio: ''Jesi li ikad požalila što nisi prava Zagrepčanka, mama?''

Dok me ta bezazlena dječja radoznalost po tko zna koji put strefila ravno u srce, odgovor je došao sam i prije nego sam odgovorila... kao iz topa...prepoznala sam ga po navali emocija u grudima i laganoj tahikardiji, onoj domoljubnoj, kao kad svira himna ili pjesma poput one grupe Film, koju smo uvijek rado, kao i Azru, Parni valjak Bijelo dugme, Drugi način, Aerodrom i ostale ugoščavali u gradu moje mladosti....

Moj dom je tamo gdje sam ja
takva je moja sudbina...
Tu ne može ništa niti Bog
samo jedno mjesto
na svijetu se zove dom


Istini treba tako malo riječi. Sve stane u jedan stih. Kad malo bolje razmislim, premda ponekad i jesam, odavno pouzdano osjećam i znam da baš ništa u svojoj prošlosti iz temelja ne bih mijenjala. Niti spol, niti vrijeme, niti mjesto rođenja. Moj dom i zavičaj.

I dok umatamo nove knjige i bilježnice za 5 razred, u sjećanju mi blicne da se baš tako zvala i jedna od prvih knjiga iz prirode i društva koja još uvijek, ako je marljivi miševi i vjeverice nisu pojeli, spava na tavanu moje roditeljske kuće u debeloj drvenoj škrinji za brašno koju je sklepao moj djed Pavao, vrsni stolar, od kojega je svoj i danas cijenjeni zanat ispekao i njegov zet. Iako sam, kao na smrt bolesna beba od samo 6 mjeseci u bitci protiv pertusisa (hripavac) za vlastiti život, jer na žalost nisam bila cijepljena, još pravo i ne znajući za sebe, prve mjesece svog bitka provela u KB ''Fran Mihaljević'' u Zagrebu, a kasnije i mnoga ljetovanja kod stroge mamine tete Mare, medicinske sestre iz Sestara Milosrdnica,u Amruševoj 7, u blizini kina Central, gdje sam odgledala svoje prve filmove, a od koje sam osim tvrdoglave naravi, u nasljeđe dobila i puno ljubavi za medicinu, u samom srcu meni najljepšeg grada na svijetu, u kojem i danas živim jer sam oduvijek baš tako htjela, nikad, ali baš nikad nisam zatajila svoje Mikeško porijeklo, niti sam ikad izjavila, osim u šali, da sam Zagrepčanka.

Jednostavno, nisam imala niti želje ni potrebe,a zašto i bih, kada je, meni draga i sretna okolnost što je na datum mog rođendana, beskrajno davne 1242. ugarsko hrvatski kralj Bela IV baš u mom rodnom gradu, dao slobodu stanovnicima Gradeca, izdavši  'Zlatnu bulu', jedan od najvažnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti i povijesti meni najdražeg Zagreba. Kad god i gdje god tu povijesnu istinu nekome pričam, moj sin me prekida uz njemu svojstven smjehuljak rečenicom: „Znam, znam, mama, reći ćeš bilo je to baš na tvoj rođendan!"

Nisam narcisa, al' mi godi svaki put kad tako dotaknem povijest, ipak svaka ptica svome jatu leti, stara je i dobro znana poslovica, zar ne? Dok mu ne izrastu krila, i ne počne otpadati perje, u čovjeku vrludaju svakojake misli o dalekim prostranstvima pa poput većine mladih iz moje škole, grada i ulice, ni ja nisam bila drugačija, jer mi je divna mladost, ta kraljica nemirnog duha i bujne mašte koja nas nosi na krilima sreće, za razliku od starosti koja nas njiše u njihaljkama uspomena mahala izazovima.

Od kako sam čula pobjednike Eurosonga 1984. i njihovu pjesmu Digi Loo Diggi Ley često sam sanjarila o odlasku u Švedsku, koju sam, zbog vedrog osmjeha na licima tri mladića i njihovih zlatnih čizmica nalik na one kao u Obi Wan Kenobija smatrala upravo naprednom Zemljom Snova, u koju sigurno vrijedi otići živjeti. Kako tipična 'zlatna' djevojka, koja sanjari o udaji i komadiću zemlje s okućnicom, baš i nisam bila, a svome sam ocu, iako je uvijek govorio da mu je baš drago što ima kćeri, u riječima i mislima često bila ''Sin'', maštala sam o tome kako ću postati arheolog, otkriti čudesa tople Australije u koju je otišla živjeti moja starija sestrična, ili skrivena blaga Amerike iz koje se nikad nije vratio svojoj kući, djed moga oca (počivao u miru...) pradjed Šime.

U spomen njegovog nemirnog duha dali smo ime i jednom šarenom mačku, koji je i sam jednog vrelog ljeta nestao iz dvorišta da se nikad ne vrati baš kao i moj pradjed. Maštala sam (nadajući se iz dna duše kako je dovoljno, čvrsto zaklopiti oči, zaželjeti želju i teleportirati se) o odlasku BILO KAMO iz prašnjave provincije i o tome, kako se baš iz inata nikad neću vratiti u zavičaj u kojem sam svoje najsretnije trenutke, osim u roditeljskom domu, osnovnoj i srednjoj školi, provela u Gradskoj i Školskoj knjižnici, bježeći od predvidive svakidašnjice u čarobne priče debelih i tankih, novih i prašnjavih knjiga, od onih o Magellanu i Columbu, do onih o Odiseju, Winnetouu, Sherlock Holmesu, Kugi i Strancu...

Premda nikad naglas nije požalio za muškim potomstvom, otac je moje ime izgovarao samo u našim ozbiljnim životnim dijalozima, kad bi mi pričao priče o dalekoj Rusiji u kojoj je 4 -5 puta bio, velikoj i uređenoj Njemačkoj, u koju ga mama nije trajno pustila, jer joj je svekar savjetovao da djeci sačuva oca, i o šarmantnim Parižankama, u čast čije je ljepote, šarma i ukusa i meni presretnoj s jednog od svojih službenih putovanja donio prvu damsku haljinu, sa zlatnim dugmićima, bijelim točkicama na žarko crvenoj podlozi u kojoj sam se po prvi put u životu osjećala kao dama.

Jedna od prigoda kad me umjesto sa ''Sine'' ili ''Mišu'' oslovio s ''Ane'' bila je i zgoda kada me u gluho doba noći uznojenu i budnu presreo ispod perine, sa džepnom lampom i sestrinom Čitankom stranih književnosti za srednje škole u krilu, očiju prepunih suza zbog tužne sudbine Tristana i Izolde. Mislio je da previše čitam i plašio se, zajedno sa mamom da će mi nastradati oči i mozak,da će me te egzotične priče odvesti nekud daleko, a danas znam da se 100 posto najviše bojao kako ću, dok ostatak obitelji spava, svjetiljkom zapaliti posteljinu, sebe i kuću. Ma kužim taj njegov osjećaj, jer tako sada čita moj sin. Strast prema pustolovinama iz knjiga rasla je i nije me napuštala kako sam odrastala, niti tridesetak godina prije, niti kasnije. Život mi je priuštio brojna i lijepa putovanja, od kojih osobito po ljepoti pamtim ona do Zapadnog Berlina, Pariza, Amsterdama, Gronnigena, Dresdena, Hamburga, Frankfurta, Beča, Budimpešte, Praga, Padove, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Ljubljane, te drugih malih i velikih gradova Europe, Balkana i Lijepe Naše, i vraćao uvijek natrag, na sreću mojih ostarjelih roditelja uvijek iznova Kući s onim istim žmarcima u kičmi i toploj plimi emocija u grudima, što ih osjećam u poplavi ljubavi, vozeći se preko Moslavine i Podravine, Slavonijom, preko žitnih polja, i šina stare željezničke pruge na Maloj stanici, koju gume mojih kotača zauvijek pamte i prepoznaju, pjevuckajući dobre stihove Jure Stublića, kad kaže:

Noćas ću preci granicu
okrećem novu stranicu
i u lokalu pored stanice
ja pjevam da pucaju glasnice

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
28.8.2012. 9:13
Bravo Anko virovitičanko !!!
freeman
27.8.2012. 12:26
lijepo


Još iz kategorije Najljepše je doma