Zovu ga kraljevskim pićem, tekućom nadom, darom neba, suzom Zemlje, pićem spoznaje, Egipćani su njegovo otkriće pripisivali Ozirisu, Grci Dionisu, Armenci Noi, a Perzijanci kralju Đemu. Pogađate, riječ je o vinu. U tome je glasovitom napitku do danas dokazano više od šest stotina sastojaka, od kojih se mnogima pripisuju ljekovita svojstva, kako za srce i krvne žile, tako i antistres učinke, te antioksidativno djelovanje koje ublažava starenje. Kao o mnogočemu, i o vinu, moj je otac iz rukava, osobito nakon što bi i sam ispio čašu-dvije znao izreći pokoju narodnu, poput: „Gdje je vino dobro, tu je veselje, dok će ono loše izazvati nevolju, osobito ako pretjeraš."
Dok sam se s društvom zabavljala na rođendanskoj večeri proučavajući vinsku kartu u čuvenom restoranu na Kaptolu, a slavljenik pažljivo procjenjivao boju, miris i okus vina koja mu je na kušanje donio sam vlasnik istoga, vrteći elegantnu dršku debeljuškaste čaše sa rumenom tekućinom, odlutah mislima u zavičaj. Rujan je mjesec berbi, naprosto nezamisliv bez veselih beračkih dogodovština koje se pamte i prepričavaju u dugim zimskim mjesecima. Blicnula su sjećanja od hladnoće kad se u rano jutro voziš u vinograd kolima, do onih o blatu sa cipela, dlanovima umrljanim slatkim sokom zgnječenih bobica, koji se cijedi niz podlaktice, pa i nemilih susreta sa pčelom, osom i drugim insektima koji dolete na svoju vlastitu gozbu.
Sa sjetom pomislih kako i u mom dvorištu još uvijek raste, sada zapuštena loza koja je godinama, timarena brižnim rukama oca davala sortu grožđa - ukusni crni ‘'francuz'. U dobra vremena, svakoga nam je rujna svojim postojanjem priredila ta loza oko okućnice veselu malenu berbu na kojoj smo se družili, jeli i pili, a usput obrali grožđe, kojeg je bilo dovoljno da otac napravi fino vino za osobne potrebe, koje bi od jeseni trajalo do Uskrsa. Berači smo bili mi ukućani, pojačani sa par najbližih susjeda, rođaka i prijatelja, a tu i tamo pri kraju bi dana svratio poneki nepozvan, al' uvijek dobrodošao gost ili slučajni prolaznik, koji bi na putu kući, ugledavši veselo društvance u dvoru zastao i skrenuo. Privukli bi ga bučni glasovi, muzika i mirisi sa našeg stola, rasprostrtog u dvorištu, na friškome zraku, ako nisu lile kiše.
Dan berbe započeo bi buđenjem u zoru i toplim oblačenjem. Lojtre su nam trebale jer su trsovi bili visoki, a njih nikad nije bilo dovoljno za sve, pa su se na njih obično pentrali muškarci, dok bi žene i djeca pobirali grožđe u 'prizemlju' pri dnu trsova. Usput bi pao pokoji trač, pregršt sočnih viceva, poneka priča iz života koja nije za svačije uši ili zafrkancija na račun nekog mladog para koji se milo pogledava, a da to svi vide, osim njih. Sati su letjeli, uz red branja, pa pauzu za kavu, cigaretu, mladu rakijicu, mirisnu pitu i štrudlu od jabuka i sira, pa opet, kante, škare, rukavice. Gacali bismo po livadi prošaranoj žutim lišćem, dobro utabanim putem od trsova prema mjestu gdje čeka očeva ručno izrađena preša koju je sam napravio, po uzoru na onu kakvu je imao moj djed.
Bio je ponosan na taj svoj mlin i rado ga je posuđivao susjedima, a poslije bi se ljutio kada bi mu ga ‘zaboravljali' vratiti, ponekad čak i do druge berbe. Obično bi berba završila predvečer, ukusnom i raskošnom večerom, uz pjesmu do duboko u noć, a tek sutradan shvatila bih kako utrnula leđa neću osjećati još danima, kao niti dlanove i prste od stiskanja škara i trganja peteljki. A nagrada za sve 'patnje' bio je trenutak kad iz pipe poteče slasni slatki crveni mošt, od kojeg ti, čim ga vidiš sline cure, al' ni sa njim, kao ni sa vinom, ne valja pretjerati, da ne bi bilo trčkaranja, na sasvim neromantična mjesta.... Jer 'Vino je dobar sluga, ali loš gospodar' rekao bi moj pokojni tata, a na tu bi izreku dobro legla i pjesma grupe Aerodrom ...
Popio sam noćas metar vina
Kaže doktor da mi fali vitamina
Smotao sam poslije jednu dobru pljugu
Bas je legla na tu silnu cugu.
Sto je fino kad ti veče krene
Još da mi je samo dobre žene
Dok je konobar s desna u lijevo, krenuo ulijevati novu butelju vina u čaše koje su stajale ispred nas, pošto ju je pažljivom igrom s vadičepom i spretnom manipulacijom palca i kažiprsta, do kraja otvorio, polako, kako bi sačuvao što više mirisa i arome, sjetih se i one Vlade Kalembera kojom je žario i palio 1986. godine, a koja je postala takav hit da se godinama nakon što je napisana nije skidala s repertoara po svadbama, rođendanima i drugim proslavama...
Neka nas prate mudraci
ne pitaj da li je grijeh
mi ćemo noćas sretni
prodati dušu za smijeh
Vino na usnama
nek noćas čuje se pjesma do Jadrana
vino na usnama
nek noćas znaju svi da si me opila...
Tko je i kada bio sretnik koji je popio prvu čašu vina u našoj civilizaciji, ne sjećam se da sam igdje pročitala. ‘Vino uveseljava, liječi i spaja ljude, služi kao inspiracija pjesnicima, slikarima, glumcima, znanstvenicima, svećenicima, liječnicima, sucima, gospodarstvenicima i sasvim običnim ljudima'- govorio mi je otac, koji bi za najčešće ljudske poroke znao još reći: 'Vino i dobar duhan su za užitak, a uživati treba znati u sasvim malim količinama jer ako ne znaš, odeš k Vragu...'
Kad malo bolje promislim, tako jest, po svim kontinentima, za blagdane, praznike i nedjelje, uz ručak ili večeru, od kolijevke pa do groba, za ugodu i inspiraciju, pa čak i u Japanu, gdje umjesto grožđa, kojeg baš i nemaju, vino prave od mandarina, pije se taj čarobni sok od grožđa već stoljećima. Međutim, nema veće ružnoće nego gledati pijanog muškarca, a još je tužnije vidjeti i slušati pijanu ženu, uvjerih se u to više puta, osobito dok sam radila na Hitnoj službi, a i kao mala svakodnevno prolazila u školu i iz škole, osobito u jesen, prolazeći na putu kući, pored krčme 'K Joži' i ‘Željezničke reastauracije' iz koje je počesto znao izletjeli poneki pijanac, sjesti na bicikl, a već par stotina metara dalje, izvaljen bi i u nesvjestici spavao u travi, plašeći djecu i prolaznike.
Ponekad vino raspetlja jezik, na vidjelo izlete neke teške istine i riječi koje trijezan ne bi bližnjem izrekao nikad, ni u ludilu, te se ne kaže bez veze:' In vino veritas' što bi u slobodnom prijevodu s latinskog bilo: ‘Što trijezan misli, pijan govori.'
Kada zažute listovi vinove loze, to priroda poručuje da je vrijeme za berbu, koja je za mene, kad gostujem u nekoj od njih i dan danas jedan od najveselijih jesenski poslova koji ljudi rade združeni u velike i vesele družbe.
Velike berbe u vinograde, bile su mi prava pustolovina. Sjećam se kako su već ranim jutrom, raspjevane berače grožđa mojom ulicom, iz pravca grada prema vinogradima razasutim po obroncima Bilogore, vozili kočijaši s konjskim zapregama, ili u kamiončićima i traktorskim prikolicama, natovarenim opremom za branje, a vraćali se s praznima natrag po nove snage i po novo obrano grožđe koje su prešali ponekad u vinogradima, a ponekad drugdje. Po dolasku razdijelili bismo se u redove, zasukali rukave i zapjevali, a kasnije kad bi sunce zasjalo poskidali slojevito navučenu odjeću, koja nas je grijala u ranim jutarnjim satima, sve dok jesenje sunce ne bi stjeralo maglu između trsova i počastilo nas lijepim sunčanim danom.
Glavni smo berači bili mi mladi, djeca, žene i stariji ljudi, dok su muškarci radili teže poslove poput nošenja na leđima i sakupljanja obranog grožđa, odvoženja u mlin i prešanja, sve to uz zafrkanciju, veselje i pjesmu, osobito ako bi se među beračima našlo mladića i djevojaka kojima bi srce jače zakucalo kad bi se u prolazu mimoišli i dotakli rukama, gdje god i kad god je za to bilo prilike . Veselje, smijeh i druženje, činili su nam sve napore ugodnim i prolaznima, pogotovo djeci koja su sretno skakutala radeći nepodopštine, znajući da im je samo taj dan puno toga dozvoljeno.
Raskošno sunce rujna, obasjavalo je te dane ljepotom boja neba, zemlje i lišća što će doživotno svjetlucati u mojim sjećanjima. Rijetko pamtim kišne berbe, mada i njih ima. To samo jesen svojim kistovima zna ofarbati sjećanja, a boje su jednako bogate poput izbora jela sa beračkog stola koje bi gazdarice priredile od fine peradi s mlincima, odojaka, jarića, gulaša, slasnih priloga i salata, do još finijih kolača. Berački ručak...pa to su bakanalije i čovjek jednostavno ne zna što bi prije jeo, osobito kad su u pitanju pite, bučnice, gibanice, orehnjače, makovnjače i druge slastice čiji se recepti i slava prenose usmenom i pismenom predajom još danima nakon berbe. Birana su jela muškarci zalijevali mladom rakijom i gemištima, a da se pregrmi dan, pomagala nam je turska kava koja se kuhala u loncima i dijelila šefljom. Nakon napornog rada nepcu godi apsolutno sve, pa se ručak pretvarao u obilnu gozbu pri kojoj smo s velikim apetitom tamanili fine delicije, u nevjerici kako smo već sve obrali i koliko možemo pojesti.
Domaćini bi isprešali ostatak grožđa, slijedećih par dana, razlili mošt u bačve, pospremili sav alat za iduću berbu i sačekali svetog Martina, 11. studenog, vrijeme kada će se mošt pretvoriti u vino. I tako, od Berbe do Martina, od Martina do Vinceka, od Vinceka do Uskrsa, pa opet čekajući novu jesen i novu berbu, lete godine. Kao u pjesmi Željka Bebeka:
I dok razmišljam o tim veselim beračkim zgodama i nezgodama, u glavi mi odzvanja vesela cika djece što jurcaju između trsova, padaju po blatnjavima puteljcima vinograda, u gumenim čizmama i tenisicama koje su ujutro bile čiste i bijele kao snijeg, a navečer su teške na nogama, umornih malih berača, koji su se naužili svježeg zraka, pa najčešće na ramenima i u naručjima svojih roditelja, polusneni navečer napuštaju vesele družbe. U nadi da ću sa Markom još ove jeseni otići u neku ovojesensku berbu, sjetih se pjesme grupe Zvijezde (Narodna) koja je onomad bila hit na jednoj od meni najdražih berbi koje pamtim:
Dok te dobre noge nose
I dok imaš dobar
cug
Drži se, nisi još na umoru
Sad te ljube, sad te mrze
Sad te štuju, sad te
psuju
Karavane prolaze, a psi i dalje laju
Hajde, prijatelji moji
Pijanice, lole,
dangube
Nek se pjesma sirom ori
Danas smo tu, a sutra tko zna,
tko zna
gdje