Anita Moorjani – putovanje do raja s povratnom kartom

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Bolnica je savršeno mjesto za osobni duhovni razvoj. Primijetio sam to još prije nekoliko godina kada bih svako malo odlazio na hitnu, gdje bih po nekoliko sati meditirao na svjetlo i zvuk, gledajuću u zelene lampice koje se pale i gase na bip, bip, bip...strahujući stalno da ne začujem onaj zlokobni biiiiiiiiiiiiiiiiiiiip. S vremenom sam shvatio da su takvi strahovi nepotrebni, jer kada bi se to i desilo ja ga ne bih niti čuo. Čemu, dakle, dizati paniku. Nakon ove spoznaje mogao sam se mirno prepustiti sudbini i opušteno uživati u duhovnoj kontemplaciji. Ne kaže se uzalud - "Prvo razum pa onda duhovnost."

A boravak na odjelu intenzivne njege uvijek je prilika za intenzivno razmišljanje o životu, u čemu nas  ni sama smrt ne može spriječiti. Dapače, smisao smrti upravo i jest intenzivno suočavanje sa životom - oči u oči sa svime onim što smo bili i onim što doista jesmo - i onaj tko to preživi (a prežive svi) doživljava trenutno iscjeljenje, koje ni povratak u bolesno tijelo ne može zaustaviti,  barem ako je suditi po onome što kaže Anita Moorjani,  jedna od onih osoba čije svjedočanstvo o tom krajnjem iskustvu doista vrijedi poslušati.

Preporuka je to i gotovo svih upoznatih liječnika sa kojima sam uspio popričati o ovoj temi. Sat i pol vremena koliko traje priloženi video zapis njenog izlaganja pred publikom u Sedoni, predstavlja vrhunsku nastavnu lekciju za sve koji brinu brigu o zdravlju i bolesti.

U jednom dijelu i sama govori upravo o potrebi ove vrste edukacije koja bi pomogla čovjeku da se suoči sa najvećim strahom koji poznaje.

Zdravo-razumski gledajući, neka alternativa praktički i ne postoji. Tvrda službena znanost u tom je pogledu veoma nemoćna. Pretočena u školsko znanje koje formira mentalnu percepciju istine teško se nosi sa strahovima koji drhte pred samim životom, a kamoli s onima koji strahuju pred smrću.

Takva uska obrazovna strategija sve više se pokazuje kao pogrešan put, što se posebno odnosi na sustavno zanemarivanje spoznajnih uvida osoba koje su doživjele kliničku smrt, čija vedra iskustva mogu trajno ublažiti muke neizlječivih bolesnika do takvih razina koje nadilaze okvire najsmjelijih prognoza.

Malo tko je, ili čak nitko iz društvenih krugova u kojima sam se kretala, dijelio ili razumio moj novi pogled na svijet. Nisam se više ničega bojala. Nisam strahovala od bolesti, starosti, gubitka novca, ili bilo čega. Kada vam smrt nije strašna, onda je malo što preostalo da vas može uplašiti -  reći će Moorjani

Mnogi klinički psiholozi veoma respektiraju ovakva iskustva - svjesni širokog spektra terapijskog učinka koji poprimaju dimenzije holističkih razmjera - kao i spoznajne uvide u razvojne faze manifestirane bolesti:  

Kada se bolest pojavi u vašem tijelu, ona je već postojala u vašoj energiji, vašim emocijama  jako dugo prije nego ju počnete primjećivati. Vaše emocije je nose veoma dugo vremena prije nego li se manifestira.

Zanimljivo je primijetiti kako narušavanje zdravlja započinje opstrukcijom prirodnog toka ljudskih vrijednosti, što najčešće započinje prekidom dotoka ljubavi prema sebi. Ta blokada unutar sebe, automatski blokira i vanjski tok (usmjeren prema drugima). A sve izgleda počinje gomilanjem raznih strahova skupljenih odrastanjem, počevši od najsitnijih ljudskih briga do lomača i galgi društvenih predrasuda.

Ali bolje prepustimo riječ iznimno dragoj Aniti Moorjani.