Čujte... hmmm; treba početi nekako... imam čak i neki klimavi nacrt u glavi...
da; a da se prvo predstavim!? Dakle, ja sam ova i ona, dobra i loša, ovakva
i onakva i svatko i nitko, a najviše od svega ja sam ja sama.
I da, po zanimanju sam nečija mama.
I mislite Vi što god hoćete, ali moram Vam ovo ispričati pa makar me proglasili
i prolupalom, predklimakteričnom, frustriranom, srednjovječnom gospođom (ovo
je nova vrsta riječi a zove se “ublaženice”).
Ovo što ću Vam pisati, imam već dugo vremena potrebu i namjeru reći, jer znam
da ću time možda nekome vratiti osmijeh i sjaj u očima... dotaknuti dušu i učiniti
da ona ponovo zasvijetli... jer, anđeo je bio u mojoj kući.
Bilo je to sad već prilično davnog dana. Vrijeme kada sam starijeg bebača uporno
stavljala na tutu golog i odjevenog, samo da shvati čemu ta stvar služi. Bebač
je hodao ali još nije govorio. U drugoj sobi, u svom krevetcu spokojno je spavao
drugi moj bebač – novorođenče. Ljudi moji, kako sam bila sretna, mirna i tako
nekako... ispunjena, tih dana.
Dakle, stariji smo bebač i ja vježbali sjedenje na tuti u rano jutro, zimskog
dana u prosincu; vani je bio još mrak. Mislim da sam mu čitala slikovnicu o
sendvičima koju je obožavao... kada je odjednom, bez glasa ustao sa tute, napravio
par koraka dalje i legao na pod. Stavio je nožicu preko druge, raširio ručice
i zagledao se u plafon prateći očima nešto što, kao da leti iznad njega; smiješeći
se.
Promatrala sam ga, bez glasa, prestravljena. Takvo je ponašanje za njega bilo
nešto sasvim neočekivano s moje strane i pitala sam se što to on gleda, što
on to vidi a ja ne!? Oslovila sam ga imenom jednom, drugi puta... pa jače, ne
znam ni sama koliko sam ga puta pozvala imenom prije nego je registrirao moj
glas i pogledao me...
Taj bajkoviti pogled i takav nestvarni osmijeh nisam nikada prije niti poslije,
nigdje, ni od koga vidjela. Bili su to pogled i osmijeh s nekog drugog svijeta,
iz neke druge dimenzije... lik anđela smiješio se na me iz lica mog djeteta.
U drugoj je sobi, u svome krevetcu spokojno spavalo moje novorođeno... da se
više nikada ne probudi.
Prošlo je tome već mnogo godina. Godina tuge, razmišljanja i zaključivanja.
Godina pitanja bez odgovora i spoznaje. Spoznaje da je anđeo bio u mojoj kući.
Smjela ga je vidjeti samo potpuno čista i neukaljana duša djeteta koje još nije
znalo govoriti, a bilo je u dobi u kojoj se sjećanja još ne zadržavaju za budućnost...
dijete mi ništa nije moglo reći. Ali ja znam.
Rekli su mi pogled i osmijeh koje nikada neću zaboraviti... da je tog jutra,
anđeo bio u mojoj kući.
Elfrida Matuć Mahulja
KRK
(Izvornik: Balkanski književni glasnik – BKG)
