Plenković: Kada je HDZ jedinstven - tada i pobjeđuje na izborima
Klinici za infektivne bolesti dodatnih tri milijuna kuna za sprječavanje koronavirusa
HND o koronavirusu: Nepotrebno širenje straha u medijima
Analitičari: Inauguracija primjerena, govor uravnotežen i s poznatim stavovima
Miljenić: Inauguracija prošla dostojanstveno i svečano, primjereno zemlji i funkciji predsjednika
Milanović: Ne kanim biti korektivni nego konstruktivni faktor
Sabor u srijedu o popisu stanovništva

  Priča

Anđeo u mojoj kući

        11.08.2007.         1718 pogleda
Anđeo u mojoj kući
Čujte... hmmm; treba početi nekako... imam čak i neki klimavi nacrt u glavi... da; a da se prvo predstavim!? Dakle, ja sam ova i ona, dobra i loša, ovakva i onakva i svatko i nitko, a najviše od svega ja sam ja sama.
I da, po zanimanju sam nečija mama.

I mislite Vi što god hoćete, ali moram Vam ovo ispričati pa makar me proglasili i prolupalom, predklimakteričnom, frustriranom, srednjovječnom gospođom (ovo je nova vrsta riječi a zove se “ublaženice”).
Ovo što ću Vam pisati, imam već dugo vremena potrebu i namjeru reći, jer znam da ću time možda nekome vratiti osmijeh i sjaj u očima... dotaknuti dušu i učiniti da ona ponovo zasvijetli... jer, anđeo je bio u mojoj kući.
Bilo je to sad već prilično davnog dana. Vrijeme kada sam starijeg bebača uporno stavljala na tutu golog i odjevenog, samo da shvati čemu ta stvar služi. Bebač je hodao ali još nije govorio. U drugoj sobi, u svom krevetcu spokojno je spavao drugi moj bebač – novorođenče. Ljudi moji, kako sam bila sretna, mirna i tako nekako... ispunjena, tih dana.

Dakle, stariji smo bebač i ja vježbali sjedenje na tuti u rano jutro, zimskog dana u prosincu; vani je bio još mrak. Mislim da sam mu čitala slikovnicu o sendvičima koju je obožavao... kada je odjednom, bez glasa ustao sa tute, napravio par koraka dalje i legao na pod. Stavio je nožicu preko druge, raširio ručice i zagledao se u plafon prateći očima nešto što, kao da leti iznad njega; smiješeći se.
Promatrala sam ga, bez glasa, prestravljena. Takvo je ponašanje za njega bilo nešto sasvim neočekivano s moje strane i pitala sam se što to on gleda, što on to vidi a ja ne!? Oslovila sam ga imenom jednom, drugi puta... pa jače, ne znam ni sama koliko sam ga puta pozvala imenom prije nego je registrirao moj glas i pogledao me...

Taj bajkoviti pogled i takav nestvarni osmijeh nisam nikada prije niti poslije, nigdje, ni od koga vidjela. Bili su to pogled i osmijeh s nekog drugog svijeta, iz neke druge dimenzije... lik anđela smiješio se na me iz lica mog djeteta.

U drugoj je sobi, u svome krevetcu spokojno spavalo moje novorođeno... da se više nikada ne probudi.
Prošlo je tome već mnogo godina. Godina tuge, razmišljanja i zaključivanja. Godina pitanja bez odgovora i spoznaje. Spoznaje da je anđeo bio u mojoj kući.

Smjela ga je vidjeti samo potpuno čista i neukaljana duša djeteta koje još nije znalo govoriti, a bilo je u dobi u kojoj se sjećanja još ne zadržavaju za budućnost... dijete mi ništa nije moglo reći. Ali ja znam.
Rekli su mi pogled i osmijeh koje nikada neću zaboraviti... da je tog jutra, anđeo bio u mojoj kući.

Elfrida Matuć Mahulja
KRK
(Izvornik: Balkanski književni glasnik – BKG)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

14.8.2007. 9:24
Život uistinu piše najpotresnije priče. Kada pročitam slične stvari, a pogotovo ovakve zamislim se... Iskreno žalim gospođo zbog Vašeg gubitka. Moja sućut.
U životu sam se izvukao iz stvarno grdih situacija i mislim da to ne bi bilo moguće da me nije pratio Sv. Florijan ili možda, možda sam dragi Bog. Dobro činite, jer će vam se dobrim i vratiti.
M.S.
11.8.2007. 18:39
Iskreno, ganula me ova priča.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.