Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  biLJana

Anatomija boli

  Biljana Kovačević           03.11.2023.         1336 pogleda
Anatomija boli

Mudri ljudi kažu da je bol najdragocjenije što nam naše tijelo može pružiti. Ne samo da nas upozorava kada nešto nije u redu, da bismo tome posvetili više pažnje, nego nas ona i transcendira u više slojeve svijesti na taj način što nam oduzima ego, oduzima ponos, oduzima nadmoć koju osjećamo prema drugim ljudima. Svodi nas sa pozicije „boga“ na stvarnu našu mjeru ranjivog i potrošnog bića. U trenucima velike boli, svijet oko nas se suzuje i mi samo vapimo da se oslobodimo te boli, da damo svome tijelu i duši odmora. Bol nas tjera na suosjećanje prema drugima i razumijevanje. Onaj tko je prošao velike boli nikada neće sa visine gledati na biće koje pati.

Da li nas je televizija previše eutanizirala? Jesmo li postali toliko neosjećajni na tuđu bol gledajući svaki dan kao neki film, nešto nestvarno što se događa samo drugima i tamo daleko? Čovjek najbolje uči na vlastitom iskustvu. Ako niste proživjeli, doživjeli, nećete samo iz pouke drugih osjetiti intenzitet onoga što će vas zauvijek promijeniti kao osobu. Ako se ne tiče vas, niste zainteresirani, odbacujući u tome trenutku mogućnost da ste možda vi sljedeći na redu. Zašto se ne možemo zauzimati za druge prije nego dođe red na nas?

Nemamo jasnu situaciju ni svijest o tome što se stvarno događa. Možete li zamisliti svoje tijelo kao robota koji govori? Ili kao drugo biće koje ima svoju svijest i osjećaje? Zastanite na trenutak i razmislite kakav odnos imate prema svome tijelu. Uzimate li svoje tijelo „zdravo za gotovo“? kao nešto što vam je dato, što je sa vama rođeno da vam služi i uglavnom ste nezadovoljni njegovim izgledom?

Kada je o tijelu riječ, najviše se fokusirate na njegov vanjski izgled jer vam se čini da je ono glavna, ako ne i jedina ulaznica za neko dobro društvo, neki pomak u vašem životu, uspjeh. Oni koji kao malo više drže do sebe, trudit će se održavati to izvanjsko u skladu sa svojim prilikama i osjećajima. No, to djelovanje ide uvijek samo u jednom pravcu.

Da li ste ikada pomislili na svoje tijelo kao na najboljeg prijatelja? Onoga kojeg toliko volite da vam je nezamislivo zamisliti život bez njega? Onoga, čije ćete prijateljstvo trajno i nježno njegovati. Onoga sa kojim možete razgovarati u bilo koje doba dana i noći, i ono će vas slušati. Dapače, reagirat će na svaku vašu riječ, misao, osjećaj.

Premda vi to zapravo i radite svakodnevno, vi niste svjesni svoga razgovora sa njim. Odnosno, niste svjesni da vas vaše tijelo pozorno sluša i mijenja se u skladu sa svakom tom vašom misli, rječju, osjećajem. Vi obično, primjećujete samo te promjene, pripisujući ih vanjskim djelovanjima, godinama. No, vaše tijelo je kao glina. Vi ga oblikujete onako kako oblikujete vaš unutrašnji život, onako kako oblikujete i svoju sudbinu, doživljaje koje ćete doživjeti. Svi imamo svoje unutarnje monologe. Nekima su oni toliko jaki, obimni i zastrašujući da ih ometaju čak i u svakodnevnom obavljanju dužnosti. Utječu na vašu energiju, snagu i sposobnost da rješavate životne zadatke.

STRAH OD ROBOTA

Kada ste, ako ste ikada, usmjerili pozornost na te dijaloge kao stranac, kao netko tko je došao izvana i promatra na sceni dramu koja se odvija u četiri zida? „Baš sam budala. Kako sam si to mogao/la dozvoliti. Zašto uvijek ja nadrljam? Nesposoban sam. Lijepo mi je mama govorila. Kad bih bar ja imao takve uvjete, radio bih čuda. Ne, ona je samo umišljena glupača i ima sreće. Lako je njemu kad mu je otac na položaju. Možda sam ipak trebala završiti taj studij a ne se odmah udati. Zašto je baš moj otac pijanac? Mrzim pijance. Ehh, da imam para, pokazao bih ja njima. Oni su samo zatucani, smrdljivi stranci. Koga briga za druge, ja sam najvažniji/ja.....“

I tako unedogled. Zašto navečer ne možete mirno zaspati kao dijete? Zato što vas vaše misli drže aktivnima. Kakve misli? Tko je autor tih misli? Da li je vaš mozak spojen lijevkom sa drugim ljudima koji pretaču svoje misli u vašu glavu ili ih vi sami stvarate? Možete li zaustaviti ružne misli? Možete li okrenuti ploču pa se pozabaviti ljepšim?

Naše tijelo govori. Ono ima svijest, osjećaje i način komuniciranja sa nama. Ono što smo svi iskusili kao „najgore“ jest bol. Njega ne možemo ignorirati. No ono nam svaki dan upućuje toliko signala i poruka, upozorenja. Tko nije niti jedanput ustao rekavši: „Danas sam ustao na lijevu nogu“ – što bi obično trebalo značiti, loše sam volje, slabo se osjećam, danas će mi sigurno sve ići naopačke, bolje da ostanem u krevetu“.

Eeee daaaa! Kada bismo mogli zanemariti dnevne obaveze sigurno bismo ostali u krevetu. I to bi bilo najbolje za nas. No, mi smo odlučili ne slušati naše tijelo koje nam je možda samo željelo reći da smo preumorni i da nam treba malo odmora.

Odlazimo na posao, doživljavamo razne nespretnosti, ponekad i ozbiljne propuste, osorni smo prema drugima, ništa nam ne ide od ruke. Spominjemo vremenske uvjete, pun mjesec, šefa i ostalo. Mi smo živo biće koje je povezano sa svijetom oko sebe i koje reagira na sve. Današnji ustroj rada toliko je zauzdao čovjeka da mu sve manje vremena ostaje za samoga sebe i za osnovni odmor. Zamislite kada bi liječnici ostajali kod kuće, vatrogasci, policija i druge službe od kojih ovise mnogi životi. Sigurno bi nastao kaos. No, mi već živimo taj kaos kada smo se udaljili od prirode, vlastite i one koja nas okružuje. Stari narodi su imali radne i neradne dane u skladu sa mjenama. Društva nisu bila industrijalizirana, nije vladala utrka za što većim profitom, premda su od pamtivijeka postojali ljudi koji su težili vlasti, moći i bogatstvu nauštrb mnogih.

Zašto se bojimo robota i umjetne inteligencije koju je sam čovjek stvorio? Nije li bila težnja da one mehaničke, učestale pokrete i radnje obavljaju roboti kako bi čovjeku ostalo više vremena da se posveti sebi i svojoj duhovnosti? No, putem je čovjek izgubio svoju potrebu za njom. A kako je prestao mariti za duhovnost, tako je svojim razmišljanjem promijenio i svoje tijelo.

Čovjek nema spoznaju o tome da sam stvara svoje bolesti i da je naše tijelo stvoreno kao savršeni mehanizam koji se sam može iscjeljivati i zacjeljivati. Ono što nam je vidljivo jesu rane koje zacijele. Danas sve zasluge pripisujemo medicini. I čini nam se da tijelo ništa samo za sebe ne može učiniti. I ne može jer mu ne dajemo dovoljno mira, odmora i vremena. Svaka rana treba vrijeme da zacijeli. I mir u duši. Mirnu i zdravu okolinu. Zašto su nekada plućne bolesnike slali u planine, na neko zeleno i mirno mjesto?

Priroda nas uči kako da zacijelimo sami sebe. Pluća su povezana sa disanjem. Koliko puta ste rekli „Ne mogu disati. Ovi ljudi / situacija me guši.“ Lijek bi logično bio odvajanje od tih ljudi, promjena okoline, svjež zrak, umirujuće misli. Koliko ljudi danas se može odvojiti od onih koji ih guše? Gradovi su pretrpani. Gužve na putu do posla, na poslu, sa posla. Možda i kod kuće, oni koji žive u većim zajednicama. Koliko možete sjesti na miru i odahnuti, posvetiti se trenutak samo sebi i svojim mislima?

Čovjek burno reagira tek kada se nađe u smrtnoj opasnosti. Tzv. Neizlječive bolesti su u porastu. Vaše tijelo vas je opominjalo, najprije nježno, zatim je diglo na uzbunu, treslo vas je možda nekim slutnjama koje ste ignorirali. Koliko dugo biste ostali prijatelj sa ljudima koji vas apsolutno ignoriraju? Jednoga dana u vama se javi pobuna i odlučite takve ljude udaljiti od sebe. Što tijelo čini? Odbacuje vas! Odbacuje vam poslušnost. Ubija zdrave stanice i množi nezdrave. Stvara bolest! Kako da inače dopre do vas?

ZAŠTO BAŠ JA

Jednoga dana se probudite razočarani jer vas je vaše lijepo tijelo iznevjerilo. Možda ste nekoliko puta slomili nogu ili ruku da vas prisili da se odmorite fizički i psihički. Možda ste doživjeli neku lakšu saobraćajku da vam skrene pozornost da vam je život u opasnosti. Možda vas je bolom u kičmi, nozi, kuku prisilio da mirujete. Trpali ste u sebe more tableta samo kako biste se što brže vratili na posao. U život! Da nešto ne propustite! Dok ste propuštali šansu da vaš život bude zdrav i dugovječan u zdravlju.

Kada dobijete dijagnozu prve misli su, zašto baš ja, kako sam to zaslužio, takva je sudbina – ne pomišljajući da je vaša sudbina upravo u vašim rukama. Kako vam se čini ideja da zdravlje stvaramo, kao što stvaramo vlastitu sudbinu? Dobro, reći ćete, svako malo dijete zna da se treba zdravo hraniti, vježbati, biti aktivni, spavati dovoljno, piti dosta tekućine...

Da, to je sve ok, no kada ste doveli u vezu vaše zdravlje sa vašim mislima? Znamo da su misli preteča akcije. Ako smo depresivni naše akcije sigurno neće nikoga zadiviti niti ćemo svijetu u nasljeđe ostaviti nešto jako vrijedno. Zanemarit ćemo se, osuđivati, kriviti, imati nisko samopoštovanje, početi opijati se, pušiti do iznemoglosti, možda se odati kakvim drugim porocima i nemoralnom ponašanju.

Bolest nije neka izvanjska sila koja se noću šulja u naš krevet dok mi spavamo. Doduše, manipuliranje znanošću i njena zloupotreba donosi nam i te izvanjske na koje ne možemo utjecati. Ovdje se baziramo na ono na što mi možemo djelovati. Još vam je sumnjiva ta korelacija između naših misli, osjećaja i zdravlja, izgleda našeg tijela?

Sretan čovjek blista, on odiše samouvjerenošću i akcijom. Ne gnjavi sebe neprekinutim monologom o svojim manama i greškama. On se fokusira na uspjeh i zadovoljstvo životom. Na priliku kojom može iskazati svoje talente i sposobnosti. Nije gnjevan na druge. Ne mrzi. Ne zamjera. Oprašta. Nije zavidan i ljubomoran. On je motor sam sebi. Na greškama uči, padne ali se digne, ide dalje. Ne posustaje i ne odustaje od života.

Kada bolest nastupi potražimo pomoć. Razne pomoći. Na sreću danas su pristupačne i one psihološke koje upravo dokazuju koliko je kvalitetno razmišljanje i pozitivan stav važan čimbenik u ozdravljenju i zadržavanju zdravlja.

Bolest na fizičkom nivou samo je produžena ruka one na duhovnom, emocionalnom i duševnom. Te povrede su nevidljive oku. No, čovjek ih osjeća i zna za njih. Odugovlači sa suočavanjem s tim povredama jer se boji boli sve dok ga takvo zanemarivanje ne odvede do one fizičke koju više ne može ignorirati.

 

I sama sam prošla taj put. Život me morao suočiti sa smrću da bih shvatila koliko je vrijedno živjeti. Emocionalno povrijeđena digla sam zid oko svojih emocija sa drugim ljudima kako bih se tobože zaštitila. A one su u meni radile marljivo kao crv. Ako nećete milom, život vas natjera da se suočite silom, nekim šokom, sa vlastitim avetima, strahovima, povredama, zamjeranjima i ostalim. To u duhovnom svijetu nazivaju Tamna noć duše jer gledate vlastitim sjenama u lice i nema bježanja. Nedostupno vam je. Možete samo gore ili još dublje u tamu. Zavaravanje sebe da će proći samo od sebe, da vrijeme liječi..Ne! Vrijeme ništa ne liječi. Vrijeme nas samo još više približava času kada više nećemo imati mjesta za uzmak.

KOMPLETNO ISCIJELJENJE

Naučila sam učiti iz vlastitih propusta tek kada su me ljudi u koje sam imala puno povjerenje iznevjerili i ostavili samu na vjetrometini. Učila sam o svojim emocijama i reakcijama na tuđe ponašanje tako što sam ih predočavala sebi jasno i svjesno i tražila uzroke njihovog nastanka. Kada sam prestala bježati od same sebe, počela sam napredovati u svakom pogledu. Život mi je dao još jednu šansu. Kolika je ona vremenski ne znam, no to više nije niti važno. Ono što je oplemenilo moj život je življenje u sadašnjem trenutku, zadovoljstvo s onim što imam sada i potpuni gubitak i žal za onim što je prošlo. Još uvijek učim maštati i stvarati uvjete za realizaciju sebe u svakom pogledu. Dala sam prednost mojoj duši i onome čemu ona žudi. Ona zna našu svrhu postojanja i našu misiju. A ona se sastoji u tome da ne protraćite svoj život na poslove i ljude koji vam ne idu u prilog. Ako strastveno volite kuhati i želite biti kuhar, budite to! Nemojte postati postolar jer nećete imati strasti raditi taj posao sa zadovoljstvom. Svijet kuhanja ostat će bez vašeg doprinosa. Budite zadovoljni da budete i najbolji kuhar u svome selu. Možda vas jednoga dana netko prepozna i povede dalje, ako je to i vaša želja.

Kada se razbolimo mi ne trebamo samo zacjeljenje rana, mi trebamo kompletno iscjeljenje. Danas se taj pojam većinom povezuje sa alternativnim metodama, vještičarenjem, ili kakvim drugim neznanstvenim metodama. Iscijeliti znači naše cijelo biće dovesti kompletno u balans. Našu osobnost oblikovati u jednu zdravu, kvalitetnu vrijednost koja teži dodanoj vrijednosti, a ne gubicima.

Često nailazim u literaturi izjave da se naša duša čisti kroz bol. Svi znamo za dušu, no neki će revno odricati mogućnost njenog postojanja i uloge jer je nevidljiva. „Patnja nam je potrebna da bismo vidjeli put!“ – Thich Nhat Hanh

Koji to put? Upravo put duše koja je naša poveznica sa svime oko nas i izvan nas do kojih znanja još nismo stigli. Do vrhovnog, do Univerzuma, do Jedne Svijesti koja je početak i kraj stvaranja. Bolest svakako nije naš izbor kao učitelja u životu. No naše neznanje i prepuštanje stihiji nas neminovno vodi ka njemu. Kaže se kada je učenik spreman, učitelj se pojavi. Naravno za one koji su spremni i voljni učiti. Sve moje djelovanje u životu dovelo me do tog učitelja. Našla sam se licem u lice sa vlastitim krajem.

FLUID SLOBODE

Prihvaćam li ga ili bježim u očaj? Jesam li pomirena sa činjenicom da možda neću stići vidjeti svog prvog unuka? Ostvariti svoje želje? Jednu, koja je toliko jaka da samo zbog nje bih žalila završiti svoj život ranije. Imam li snage suočiti se sa nagrđivanjem svoga tijela? Sa bespomoćnošću pred drugima? Zavisnosti o drugima? Sa mučninama i bolovima, slabosti, nekretanju? Hoću li opet pobjeći u mišju rupu ili se otvoriti za sve što me čeka iako ne znam što je? Otvoriti se boli do krajnjih granica izdržljivosti i prijateljevati s njom? Slušati što izvlači iz mene i osjećati kako se čisti prostor u meni koji je bio zatrpan smećem.

Osjetiti olakšanje što napokon skidam sve terete koje su mi drugi natovarili i koje sam sama sebi stavila na teret. Shvaćajući da više nikome nisam odgovorna za svoj život i osjećajući olakšanje. Moj život će se završiti, to je sigurno. Danas, sutra ili za nekoliko godina. To je izvjesno. No ono što ću pružiti sebi u tom novom razdoblju života bit će nešto sasvim drugačije od onoga čime sam trovala svoje misli i onemogućavala djela. Ta sigurnost da ništa nije trajno ni vječno, oslobodila me potrebe da se bilo kome ispričavam za odluke koje donosim, niti da ikome zamjeram na odlukama koje donose. Taj fluid slobode u ograničenosti donio mi je mir, mir koji nije od ovoga svijeta. Dopuštam životu da teče kroz mene. I što god mi donese, za moje je najviše dobro. To ne znači da u mome životu nadalje neće biti poteškoća. Možda će ih biti još više, kao izazova, kao testova, kao iskušenja koja trebam sa uspjehom položiti. Nakon dugo vremena ponovo sam poklonila nekome povjerenje i doživjela izdaju koja me zakucala ispod, do središta zemlje. Trebala mi je ta izdaja da napokon uvidim svoju djetinjastu naivnost i sklonost maštanju bez utemeljenja u stvarnosti. Poletjela sam previsoko i nisko pala.

Rekla sam sebi, dobro je, to ti je trebalo. Povuci se u sebe, odboluj, nauči i vrati se natrag u život uzdignute glave. Ti nisi gubitnik. Ti si onaj koji ponosno ide sa svojim bolom pod ruku, ne stideći se ni njega ni sebe. Znaš dobro da kada prestane tvoja potreba za bolom, on će nestati. Povući se sam jer više nema ulogu u tvome životu.

Patnje bez boli nema. Zato prigrlite svoju patnju i učite iz nje. Niti jedan mudrac ovoga svijeta, niti dobri savjetnici nikada vas neće naučiti onome čemu vas on uči.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana