Virovitica je ovih dana obogaćena još jednom knjigom - zbirkom pjesama naše mlade sugrađanke, studentice hrvatskog jezika i književnosti Alene Hrvoić. Nakladnik je Lions Club Vereucha Virovitica, urednica Marija Karácsonyi, predgovor pjesmama napisao je žirjanski pjesnik Roko Dobra, a grafička priprema i tisak povjereni su virovitičkom poduzeću - Grafoprojektu. Promociju organizira Gradska knjižnica i čitaonica Virovitica u četvrtak, 22. listopada.
* O čemu sve razmišljaš i kakvi te osjećaji obuzimaju kad pomisliš na ovaj veliki događaj u svom životu - objavu prve zbirke pjesama?
- Ovo je veliki događaj za mene, a s njim se svakim danom rađaju novi osjećaji. Jedan od najljepših osjećaja je svakako osmijeh u srcu koji ovih dana treperi u meni.
* Kada se rodila odluka da svoje pjesme, svoju intimu, podijeliš s ostalim ljudima - poznatim i nepoznatim?
- Sve je započelo prije dvije godine kada sam se prijavila na natječaj za sudjelovanje na Susretu mladih pisaca i pjesnika u organizaciji Društva hrvatskih književnika u Rijeci kada su neke od mojih pjesama dobile priznanje i bile objavljene u časopisu Književna Rijeka. To je bio korak za željom da nastavim dalje. Do tada, moje su pjesme živjele za mene i nisam ih imala potrebu dijeliti s drugima. Možda je to više bio osjećaj da za sve još nisam bila spremna sve do dana kada se, eto, nešto pokrenulo u meni i reklo mi, sada je vrijeme! To je onaj unutarnji glasić koji zna. Korak dalje bila je nova želja - moja prva knjiga. Svoje ideje ispričala sam profesorici Mariji Karácsonyi - koja mi je ujedno predavala hrvatski jezik u srednjoj školi i odmah su se rađale ideja za idejom i evo nas sad ovdje!
* Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni su, po vlastitim riječima, oblaci, albatrosi, visoki jablani... Uočavaš li razliku u sebi u odnosu na druge ljude? Po čemu se, po vlastitom mišljenju ili zapažanjima svojih bližnjih, izdvajaš?
- Ne bih rekla da uočavam neku veliku razliku u sebi u odnosu na druge ljude, već smatram da u svakome živi pjesnik, možda potajno, i samo je pitanje koliko tom unutarnjem biću dopuštamo da iziđe iz naših malih svjetova. On postoji u svakome od nas, u to vjerujem. Kod nekih će pisati, kod nekih pjevati, a kod drugih sanjariti. Važno je da ga poznajemo i dopuštamo da bude tu, negdje...
* U zbirci se nalaze pjesme inspirirane različitim ljudima, događajima, trenucima... možeš li sama izdvojiti srž okosnice svojih pjesama. Kako bi ih ti najkraće prikazala, definirala?
- Svaka pjesma nosi svoju priču - to je jedino što mogu izdefinirati. Mislim da ne bih mogla reći, ova je pjesma ljubavna, a ova misaona, nego da se u njima prožimlje ljubavno i misaono.
* Studentica si hrvatskog jezika i književnosti. Je li te netko od hrvatskih - ili svjetskih - pisaca nadahnuo za pisanje, nalaziš li bliskost i povezanost s nekim od pjesnika - u pristupu temi, načinu izražavanja, bilo kojem elementu pjesništva?
- Mnogo je pjesnika u kojima sam uživala čitajući njihovu poeziju. Najveći i najdraži mi je T. S. Eliot. Od ostalih.... C. Baudelaire, A. Rimbaud, E. A. Poe, Jean Rousselot...
* Kako je došlo do suradnje s Lions Clubom?
- Od samog početka sam željela da, ukoliko dođe do promocije i prodaje knjige, prikupljena sredstva budu namijenjena u dobrotvorne svrhe. Upravo je to, tijekom razmišljanja o izdavaču, povezalo Lions Club, mene i moju knjigu. Urednica knjige dogovorila je sastanak s članicama, iznijele smo im svoju ideju i suradnja je bila dogovorena.
* Što dalje? Kakve su ti želje vezane za sudbinu zbirke Bezimene, te planovi za daljnje umjetničko izražavanje?
- Svakako nastavljam pisati. Što se pak tiče Bezimenih, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Trenutačno mi je najveća želja da svi oni koji uzmu u ruke moju knjigu pronađu barem malo sebe u njoj.
