Gledam ova masovna Prvomajska okupljanja i uvijek mi ide na živce to što obespravljena masa naroda svaki puta završi na podjeli karanfila i porcijama graha. Gdje je vizija, gdje su ideali? Jedina čvrsta, nepokolebljiva sorta ljudi – koja nešto želi mijenjati – su rokeri… Ali njih je premalo na ovoj planeti da promjene svijet. Oni stari polako izumiru, a mladi izgleda sve manje razumiju što je rokenrol.
Pripadam generaciji koja je u tom pogledu obećavala puno. Nisam si mogao zamisliti dečka s gitarom koji skida Beatlese, da ga se već u ranim tridesetima može toliko uspavati. Ali vrijeme je pokazalo da sam živio u zabludi. Mnogi od njih skidali su tekstove, ali pitanje je jesu li ih čitali sa razumijevanjem ili samo učili napamet.
“Rokenrol je stav!!!” To je prva spoznajna misao koja se javlja u svijesti svakog prosvijetljenog rokera – istina koja ruši mit o rokenrolu kao masovnoj kulturi. Nikada u svojoj povijesti to nije ni bio. Kada (i ako) jednoga dana postane, svijetom će vladati mir, bankari će bankrotirati, zemlja će pripasti seljacima, a tvornice radnicima.
Da smo daleko od toga, to sam shvatio još tamo davne 1991. kada se Prljavo kazalište, usred Zagreba (na ondašnjem Trgu Republike), svojim tadašnjim nastupom utopilo u masu. Nisam mogao vjerovat.
Bože mili, šta-je-ovo…U mislima sam pozvao prijatelje da mi objasne…John Lennon i Bob Dylan samo su se pogledali. Sve mi je bilo jasno. Daleko je svijet od rokerske kulture. Ako je masovno – nije rokenrol!...jer mozak mase nije na razini rokerske svijesti. Poslije svakog koncerta, pola ih je spremno dobrovoljno otići u Vijetnam, a pola od preostale polovine o tome nema svoje mišljenje (jedina iznimka bio je Woodstock).
Nepokorivi rokeri to dobro kuže i nije im se uvijek lako nositi sa takvim masovnim tupilom. Jedan riječki bas gitarist uvijek pada u depresiju kada se na koncertu njegove rok grupe okupi VIŠE od stotinu ljudi. Tada se počinje pitati što s njima (njegovim bendom) nije u redu.
Bolje je imati deset pravih fanova koji razumiju svirku nego tisuću čupavaca i ćelavaca koji se samo klimaju u ritmu muzike za ples.
Stvar je karaktera. Rokenrol je glasna gandijevska revolucija. Kad jednom zauzmeš STAV, nema više nazad.
Uvijek ću reagirati kad vidim nepravdu i boriti se za osobu za koju smatram da je nedužna – reći će Joan Baez prilikom svoje zadnje posjete Hrvatskoj – Upoznala sam Martina Luthera Kinga i slušala ga dok je govorio o nepravdama nanesenima crncima u mojoj zemlji. I dandanas se sramim zbog toga. Ispričavam se u ime moje vlade za sva zla koja smo nanijeli drugim ljudima samo zato jer su imali drugu boju kože. Martin Luther King nas je naučio da svačiji glas može biti važan i da se čovjek treba boriti onim čim može. Za mene je to glazba, za nekog drugog politika ili film. Ali svi možemo pridonijeti promjenama na bolje. …Čini mi se da mladi više nemaju entuzijazma da se bore za promjene poput nas šezdesetih godina. Kao da su odustali od borbe i dopustili drugima da im kroje živote. Žao mi je kad to vidim. U ovom svijetu ima puno nepravdi.
To je ta čvrsta rokerska kultura – koncentrirani inat produhovljenih vrijednosti kojega je teško pomjeriti s mjesta vlastite usredotočenosti. Kada se jednom ukopa nitko ga više ne može pomaknuti.
Što bi rekla Dylanova cura – no nos moveran
Kolumna Pririda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka
