AJMO HRVATI SE S KNJIGOM Intervju sa Želimirom Perišem: Ako ti je, kao autoru, stalo do toga da svi razumiju što si htio reći – onda to i reci, nemoj se skrivati iza elipsa i metafora

Ponedjeljak 18. listopada rezerviran je za književnu poslasticu. U 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica svoja književna djela po prvi će put u Virovitici predstaviti zadarski književnik Želimir Periš (autor zbirke „Mučenice“ po čijem je predlošku nastala kazališna predstava „Četiri priče: Žene“, koju je virovitička publika imala priliku gledati 2015. godine na 12. manifestaciji „Virovitičko kazališno ljeto“) i moderator događaja, istaknuti urednik Kruno Lokotar. Povodom dugoočekivanoga predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom i doznali više o njegovu stvaralaštvu, posebice o njegovu romanu „Mladenka kostonoga“ koji od 2020. osvaja hrvatsku čitateljsku publiku.

Naslov Vašega romana „Mladenka kostonoga“, priznajem, na prvu je prizvao sliku animiranog filma iz 2005. godine u kojemu Tim Burton oživljava „Mrtvu nevjestu“. Kako bismo infantilne asocijacije i američke filmaše ostavili postrani i držali se hrvatske književnosti, možete li nam reći o čemu je doista riječ?
- Ma, ne, nema potrebe negirati asocijacije i prve impresije. Asocijacije su divan efekt koji svakom iskustvu daju dodatnu širinu. Prirodno je da ljudi, kad se sretnu s nečim novim to žele povezati s nečim poznatim, tako se nekad dogode neočekivane veze, ali to je sjajno. Važno je reći da doživljaj nekog umjetničkog djela ne može biti kriv. Dogodi se nekad da neki umjetnik kaže „ne, ne, vi ste to krivo razumjeli“ – ali griješi. Ako ti je, kao autoru, stalo do toga da svi razumiju što si htio reći – onda to i reci, nemoj se skrivati iza elipsa i metafora. S druge strane, ali koristiš metafore, u redu, ali dopusti onda čitateljima da sami pronađu vlastitu interpretaciju. Priznajem, evo, prvi put mi se rasvijetlilo koliko moj naslov doista asocira na naslov Burtonovog film, iako to ni blizu nisam imao u umu. Hvala vam na tome! Moja vizija naslova je bila opisati glavnu junakinju. Gila, je žena željna topline i ljubavi, ona teži prema tome da bude, bar u simboličkom smislu – mladenka – a svijet je gura na drugu suprotnu stranu, puno brutalniju i ružniju – među vještice. Pa je kostonoga jedno od epiteta kojim su se prozivale vještice, a zapravo jedno od Baba Jaginih imena. Taj kontrast između nježnosti i nevinosti, što je mladenka, i grubosti i mržnje, što je kostonoga – je okvir razumijevanja protagonistice romana: Gile.

Kako se javila ideja za spjevati ep u 21. stoljeću?
- Nisam ja zapravo spjevao ep već mi se činilo zanimljivo poigrati se sa motivima i tehnikama klasične, ili čak arhaične književnosti i pretvoriti ih u nešto moderno, uzbudljivo i zanimljivo. A to je, čini mi se, odlika 21. stoljeća – uzimaj iz bilo kojeg postojećeg izvora i spajaj u nešto novo, pritom ne štedi izvore, izvrći, dekonstruiraj pa ponovo nalijepi naopako i nazivaj stvari krivim imenima: tako je moj roman postao ep.

Središnji lik romana jest vještica Gila. O kakvoj je junakinji riječ?
- Vidarica Gila žena je koja od početka života ništa nema, pa ni identitet: ne zna tko je, ne zna što i nema ničega i nikoga da bi joj pomogao. Pomalo, ona preživljavajući postaje osoba koja se sve bolje snalazi u međuljudskim odnosima, a svoj prostor u društvu nađe u rubnoj, često nevoljenoj ali vrlo potrebnoj ulozi seoske babice, ljekarice, žene koja skida uroka i gata iz dlana, ukratko: žene koja pomaže ljudima koristeći ono čega ljudi imaju najviše: vjere (ali i praznovjerja). Kao takva često ulazi u sukob s autoritetima koji i sami polažu pravo na taj segment pa je zato proganjana i nazivana vješticom.

U svoj roman ugradili ste dobar dio hrvatske književne povijesti. Koliko je izazovno bilo napisati ovakav tekst?
- Izazovno je bilo pisati moderan triler, a koristiti jezik i reference Ivane Brlić-Mažuranić, Ivana Gundulića i Petra Zoranića, a opet ostati čitak, zabavan i duhovit. Izazovno je bilo podvaliti lektiru pod bubrege. No, izazov jest ono što nas tjera naprijed. Nikad i u ničem, a posebno ne u umjetničkom stvaranju, ne smijemo se zadovoljiti „standardnim”. Knjiga koju pročitam, a koja mi nije pružila ništa više od onoga što sam od nje očekivao kad sam je uzeo u ruke i pročitao korice, za mene je promašena knjiga.

Zadar i zadarsko područje obiluju legendama i predajama. Imate li najdražu?
- Legende su utkane u našu kulturu i doista je zanimljivo razmišljati o njima. Čitava povijest društva temeljena je na legendama, mitologijama i zajedničkim pričama koje neka kultura dijeli. Problem s tim pričama je što one nikad nisu bezazlene. Originalni izvori su redovno prepisivani i prilagođavani aktualnim potrebama zapisivača. Svaki put kada čujemo neki mit, moramo se zapitati: zašto je taj mit zapisan? Koji aspekti mita su originalni, a koji uzurpirani? To je često ono čime se bavim i u romanu. Zadar je pun povijesti i divno je što se ona nekad može dodirnuti, mnoge ulice, utvrde i kamen grada je još na mjestima gdje je bio za vrijeme Madijevaca ili Elizabete Kotromanić, no mene zanima i ona povijest grada koja se lako zaboravlja, a tome sam u romanu posvetio nekoliko slika: na primjer o industriji svilarstva koja je bila značajna u devetnaestom stoljeću, a danas posve zaboravljena.

Neki u Vašem stvaralaštvu pronalaze umjetnički proračunat ludizam, drugi pak originalnu svježinu koja je nedostajala hrvatskoj književnosti. Što biste Vi rekli o svom pismu?
- Oboje. Moj ludizam jest proračunat, to je istina makar ne zvuči baš umjetnički inspirativno. S druge strane, ne mislim da hrvatskoj književnosti fali svježine i originalnosti. Moglo bi se reći da malo slobodniji i eksperimentalniji naslovi ne dobiju zasluženu medijsku pokrivenost tj. da i sami čitatelji opreznije prilaze takvoj književnosti, a ne bi smjeli – divni naslovi i vrhunska umjetnost riječi skriva se u tom dijelu književnog segmenta. Tu mislim na Bogove neona Nenada Stipanića, zatim jezično fascinante romane Igora Rajkija a posebno na kreativne ekstravagance Zorana Roška, koji je uredio i vrlo inspirativni zbornik inovativne proze Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet. U tom smislu, iako „Mladenka kostonoga“ nije pretjerano inovativna ni originalna, ipak sam jako sretan što je bar malo neočekivanija, a ipak našla put do šire publike.