Treba imati prilično novinarske samouvjerenosti, ljudske bahatosti i karakterne ništavnosti pa ovlaš ustvrditi kako je netko najbolji, najdarovitiji, najveći, najljepši, najpametniji, najmoderniji, najugodniji, najsnažniji, najbrži, najjači, najčitaniji, najgledaniji, najslušaniji ili najizvođeniji u povijesti a pri tome ne ponuditi niti jedan jedini argument koji bi potkrijepio iznijeto.
Razmišljam o tome študirajući naslov „Najbolje Rokovo u povijesti" objavljen na naslovnici dvobroja Virovitičkog lista (2810/2811) od 16. kolovoza 2012. godine. Rečenica bez upitnika ili uskličnika, tvrdnja čista kao suza, potpuno provjerena činjenica i nedvojbeni fakat.
Dobro, svako bi Rokovo trebalo biti bolje od prethodnog, to je valjda prirodno.
Nema više pečenih volova, izbacili su i one ružne šatre s cajkama, grad nam jutrima ne vonja na mokraću i razliveni alkohol kao onih prvih godina pa valjda ima nekih elementa zbog koijih čovjek može biti zadovoljan, čak i oduševljen. Ali, ipak - 'najbolji u povijesti'?
Bi li se time složili oni koji vole cajke i volove? Ili onaj kome su miliji Severina, Škoro, Thompson, Danijela, Gustafi, Let 3, Toni Cetinski ili Nina Badrć od Jelene Rozge i TBF-a?
Tražim u sadržaju novina potvrdu onoga što nam nameće autor naslova. Želim vidjeti po kojem je kriteriju, dan prije nego što je Rokovo završilo, zaključio da je ono najbolje u povijesti. Je li to broj događanja, kvaliteta i sadržaj programa, broj posjetitelja ili opći dojam. Je li možda i na kojem uzorku napravljena anketu među građanstvom? Tražim, ali ne nalazim!
Možda odgovor leži u onih 15 fotografija gradonačelnika Ivice Kirina i 14 fotografija predsjednice Gradskog vijeća Lahorke Weiss na 20 stranica istog broja Virovitičkog lista. Možda je to kvaka najuspješnijeg Rokova u povijesti? Doduše, organizira ga ista ekipa, ali ne smijemo smetnuti s uma da nam se približavaju lokalni izbori pa vlastodršci moraju biti najljepši, najpametniji, najmoderniji i najugodniji, a sve ono što rade mora biti najbolje.
Dakle, Virovitički list je objavio 15 (petnaest) fotografija na kojima je gradonačelnik. Nije to prvi put da nam se neki čelnik smije sa svake stranice lokalnog tjednika pa eventualno opravdanje da se radi o svečarskom broju pada u vodu. Osim toga, u teoriji i praksi novinarstva ne postoji termin "svečarski broj". Rade se ponekad, u različitim prigodama, izvanredna izdanja, ali to se onda jasno naznači!
Teško je u novijoj povijesti hrvatskog novinarstva pronaći primjer sličnog dodvoravanja. Da, puzali su urednici Vjesnika pred Tuđmanom, Sanaderom i Kosoricom pa su čitatelji prestali kupovati te dnevne novine zbog čega su se na kraju i ugasile, ali nije zabilježeno da su u jednom broju objavili toliko fotografija dragih im vladara.
To javno, nekritičko isticanje i obožavanje jedne osobe kao nepogrešivog vođe svekolikog razvoja i napretka grada nije ništa drugo nego definicija pojma kulta ličnosti.
Lokalni tjednik krcat političkim porukama, uspjesima, dostignućima i predanim radom gradskih i županijskih čelnika te jednog saborskog zastupnika, lišen bilo kakvog kritičkog promišljanja ili polemika i sada već famozni nedjeljni termin za samohvalu na radiju školski su primjer agitpropa iz našeg sokaka.
Medijska služinčad u službi nedodirljivih gospodara života i smrti, političkih klonova i lokalnih šerifa!
Ništa novo iz Rusanove 1.
