Vrijeme kaosa u kojem živimo nosi i kaotične misli i osjećaje sa sobom. Čovjeka se zbunjuje prevelikom količinom informacija koje svakodnevno izlaze „iz teme“, kako bismo to rekli na TV-u. Držati se teme čini mi se u današnje vrijeme preteškim zadatkom za sve. Kapital, to jest interes kapitala je stalno držati potrošačku groznicu na visokom stupnju na kojem se sprži i najpametniji mozak.
Teško je odolijevati iskušenjima kojima ste svakodnevno izloženi, „bombardiranju“ reklama za sve i svašta koje se upliću gdje treba i gdje ne, tako da zapravo živimo i gledamo samo oglašivače i njihove proizvode dok u nama jenjava potreba da sami budemo proizvođači nečega, napose, vlastitog života.
Tendencija da nas se sve trpa u istu potrošačku košaricu bez obzira na kupovnu moć pokazuje samo kolika je besćutnost onih kojima je samo zgrtanje kapitala važno. U tim reklamama nema empatije, nema osjećaja prema onima koji su na rubu egzistencije, gladi i siromaštva a prisiljeni su gledati na malim ekranima prebogate trpeze, raskoš, rasprodaje, „povoljne“ i „niske“ cijene, raskoš na ulicama, gužve unatoč precijenjenim cijenama.
Što znači vrijeme Adventa?
Na radiju i televiziji slušamo kako su ovo praznični dani koje bismo trebali provesti što više trošeći, zadužujući se, pretvarajući se pred drugima da imamo kad nemamo. Ljude je sramota biti siromašan, to znači da nisi uspješan i sposoban, dok se kao kategorija uspjeha uzimaju samo oni koji se znaju „snaći“ za sebe. Mi iz nekih starijih vremena navikli smo praznicima zvati školske i ljetne, te zimske praznike. Ili državne.
Vrijeme Adventa ne odnosi se na ovozemaljsko uživanje u jelu i piću, raskošnim zabavama i poklonima. Advent je blagdan koji se odnosi na duhovnu dimenziju čovjekova života. Duhovnu i religioznu. Vjerski običaji koji se razlikuju od države do države, no duhovni se odnose na sve ljude. Blagovati znači jesti, no u jednom prenesenom značenju.
Riječ izvedena iz osnove –blag- poziva nas na vrijeme u kojem trebamo malo zastati od svakodnevnih poslova i briga. Usporiti i povući se u tišinu. Prevrtiti film svoga života u protekloj godini i uvidjeti jesmo li griješili, donosili loše odluke, povrijedili koga, oduzeli sebi ili nekome nešto. I tada, u toj spoznaji, biti BLAGI prema sebi. Ne se osuđivati i kažnjavati, već tražiti način na koji ćemo otpustiti vlastite greške, stare povrede drugih i vlastite i tako utrti put do oproštenja.
Oprostiti najprije znači razumjeti. Nema oprosta ako ne razumijemo sami sebe, ljudsku prirodu koja nije savršena i svijest o tome da nikada ne hodamo u tuđim cipelama te tako ne možemo sebi uzeti pravo da ikoga osuđujemo i prosuđujemo.
Ona narodna da sve ide na dušu čovjeka koji čini zlo, zaboravljena je jer nas se želi sve strpati u jedan lonac kolektivne krivnje kojom se onda lako manipulira.
Kada jednom narodu namećete kolektivnu krivnju, vi zaboravljate da smo svi rođeni kao jedinke i da samo jedinke čine narod. Postoji kolektivna svijest i u tom smislu se manipulira kolektivnom krivnjom, no zaboravlja se da se promjene mogu dogoditi samo na nivou jedinke. I to isključivo njenom voljom. Nitko nikoga ne može promijeniti. I zato je jedina zadaća u našem životu da budemo bolji ljudi svaki dan.
Nije li to Isusov nauk?
ON se rodio da bi nam prenio poruku bezuvjetne ljubavi, ne samo kao empatije prema svima, već kao o ponašanju. Ponašanje je naš karakter, a naš karakter je naša sudbina. Čemu sav taj vanjski sjaj ako za stolom za kojim blagujemo nismo u ljubavi sa svima. Ako se mrzimo, ljutimo i podmećemo jedni drugima?
„Dragi Bože, hvala Ti na ovom skupu i na hrani koju ćemo sada blagovati.“
„Popiti Njegovu Krv i blagovati njegovo Tijelo.“
Naravno ne u doslovnom smislu. Naša krv je naš život. Naš život ovisi o našim uvjerenjima, o informacijama koje skupljamo u sebi.
Krvlju se prenose informacije svim organima, ako je zatrovana, uzbunjuju se organi zaduženi za njeno čišćenje. Tako je naša savjest „organ“ za uzbunjivanje kada činimo sebi ili drugima nešto što nije prirodno i moralno. Svaka jedinka ima pravo na život. Nije prirodno da na jednom kraju stola njegove nogare popuštaju pod teretom izobilja a na drugom kraju leže tek mrvice.
Adventsko vrijeme bi trebalo biti vrijeme PRIPREME , čišćenja tijela (post) i duše, misli, osjećaja i stvaranja prostora u sebi za primitak poruke koju nam donosi „Mali Bog“, kojeg je Svevišnji otjelovio u čovjeka kako bi ljudima bio bliži i razumljiviji nauk koji on propovijeda.
Znači, vrijeme adventa je vrijeme u kojem bi svaki čovjek trebao produbiti svoju duhovnost. Ne samo misaono, ne samo kao spoznaju, već unutrašnje obraćenje, osjećanje da smo svi dio nečeg puno većeg i po toj logici odgovorni prvenstveno za sebe a preko toga i odgovorni za druge.
Bezuvjetna ljubav nije nešto imaginarno kako se želi prikazati. Ona nam je uvijek pri ruci. Ona nas navodi da prihvaćamo druge kao svoju „braću“ i „sestre“ po rođenju, po zajedničkoj odlici koja nas sve čini ljudima. Prihvaćanje u njima sve ono što prihvaćamo kod sebe, sve ono što postoji i u nama. Da smo spremni griješiti, no isto tako razumjeti, otpustiti i na kraju oprostiti. Ne oprost je težak teret ljudskoj duši jer u sebi sadržava sve ružne emocije, mržnju, bijes, ljutnju, zavist, zlonamjeru, pohlepu, netolerantnost. Svaki čovjek je pun „tame“ kao i potencijalne svjetlosti. Hodajući u tami čovjek ne može jasno vidjeti, on je sklon predrasudama, isključivosti i osveti.
Tama nije prirodno obitavalište čovjeka koje mu je pripremio Svevišnji stvarajući ga.Sjetite se one prekrasne „Ode radosti“, „Radost divni dar božanstva, dijete polja nebeskih..“Radost treba biti u srcu prije no što se može iskazati prema van. Tko je taj koji može unijeti radost u vaše srce osim vas samih?Zašto je „modernom“ čovjeku toliko teško prihvatiti da je radost bit života? Ne, patnja, ne muka, ne poniznost.Onaj tko je u radosti ne može biti ponizan drugima.Pastir ne kažnjava ovcu iz svoga stada kada odluta već ju traži i vraća u stado.Kažnjavanjem za „neposluh“ za čas bi ostao bez stada. Svaki puta bi se smanjio broj ovaca koje ima.
Isto je i sa čovjekom. Umjesto kažnjavanja na njega bi blagotvornije djelovao preodgoj i vraćanje u zajednicu. To nam svjedoče neka plemena koja svoje „zalutale“ članove posjednu u krug i svatko kaže što ima protiv i za njega. Tako i on može svakome od prisutnih reći isto. Tako se individualno čiste kao i kolektivno. Otpuštaju svo zlo i posvećuju se novom danu. Ne žive u prošlosti. Za njih je život samo SADA i OVDJE. Ne vuku svoje terete sa sobom. Oni ih odlažu.Njih nosi vjera i nada u ono dobro što svaki čovjek nosi u sebi.Posrnuti je normalno, no ostajati u toj posrnulosti je grijeh. Grijeh spram sebe, ljudi i Boga.
Adventsko vrijeme je vrijeme u kojem bismo trebali promišljati koliko svatko od nas može pomoći drugome da se oslobodi svojih strahova i nedostatka vjere.Svatko od nas je „mali Isus“ koji prenosi svoje znanje drugima, onaj koji opominje ( a ne kažnjava) , upućuje na krive korake, na udaljavanje od sebe i od boga. Živimo u vremenu u kojem smo sve zaboravili. Tko smo i odakle smo. I što nam je činiti u ovome životu. Zaboravili smo jer su nas zatrpali materijalnim stvarima kojima smo dali prednost nad duhovnim. Nitko više ne spominje dušu. Nikome više čast ne služi ičemu.
Mladi više ne znaju što je „obraz“ i „časna riječ“.Vrijeme zaborava nosi samo konflikte. Istina jest da su konflikti osnova da bi čovjek potražio bolja rješenja za sebe. No, ostajanje u konfliktu bez poduzimanja akcije, bez promjene vlastitog ponašanja, bez djelovanja znači samo jedno: konflikt. Nema rasta, nema razvoja, nema napretka, nema promjeneIsus je svojim životom svjedočio upravo to: ponašanje! Kako se treba ponašati u situacijama kada nas tuku, kada nas osuđuju, kada smo poniženi.
Neki se ismijavaju iz njegovog nauka o okretanju drugog obraza, tko tebe kamenom ti njega kruhom i sl. Osveta je ponašanje opisano u starom zavjetu: oko za oko, zub za zub. Kamo vodi takvo ponašanje?
Ljudi koji radosno žive, koji razumiju ljudske slabosti kao i svoje, oni svaki dan rade na sebi, na svojim kvalitetama i vrlinama. Oni se bave sobom. Šire krug ljudi oko sebe koji su isto takvi. Ne preuzimaju tuđe terete, već se brinu kako olakšati svoj. Ne, to ne treba brkati sa empatijom i egoizmom.
„Ljubi samoga sebe ...“ je na prvome mjestu. Kako trebamo ljubiti sebe da bismo mogli ljubiti druge? Tako što poštujemo vlastiti život, kako tijelo kao hram, tako i našu dušu i duh koji nam je usađen, da bismo mogli preko njega biti povezani i saznavati o drugima.
Advent je vrijeme u kojem promišljamo što imamo za darovati drugima.Lijepu riječ gdje smo bili grubi, osmjeh gdje nam je bijes zgrčio lice, rad svojih ruku, nezamjeranje, oprost tamo gdje smo bili isključivi.
Tradicionalno kićenje se odvija na Badnjak kada je cijela obitelj na okupu.Ono čime ukrašavamo našu jelku jest upravo ovo što sam navela ranije. Svatko svojom rukom stavi svoj dar na zimzelenu jelu kojom se zavjetuje životu i Bogu da će i u slijedećoj godini krasiti sam sebe i druge svojim dobrim djelima i ponašanjem.
To je naš dar čovjeku kao i Bogu.Lijepo je ukrašavati kuću i okoliš no ako smo mi prepuni „smeća“ neće nam to pomoći.Lijepo je upaliti mnogo lampica, no što smo učinili ili činimo da najprije zasja svjetlo u nama?Svo to vanjsko blještavilo neće sakriti mrak u nama, neće zaustaviti ratove i stradanja, neće iskorijeniti zlo.
Dok god čovjek vjeruje u dualnost ovoga svijeta, ostat će dualan. Božanska energija čiji smo svi dio nije ni dobra ni zla. Ona je jedna jedina. Ona nas sve povezuje kao i razdvaja, jer energija kao i voda poprima oblik kroz koji prolazi. Ako su nam misli nečiste činimo loša djela/nedjela. Samo nas djela razlikuju jednima od drugih. Samo djelima pokazujemo na čijoj smo strani i kome pripadamo. I otuda naša odgovornost.
U ovo vrijeme Adventa, ja vam poklanjam svoju lijepu riječ kojom se nadam dotaknuti vaša srca da osjete kako smo svi jednako ranjivi i podložni grijehu. No to nije naša nemoć, to je naša snaga da mijenjamo sve ono što je protivno radosti života za koju smo stvoreni. Pružam Vam svoj dar od Boga da se mogu služiti riječima da ljudima možda promijenim dan na bolje. Dijelim sa vama istu nadu i vjeru da čovjek nije bespomoćno biće ostavljeno na milost i nemilost svemu i svačemu, već da nosi u sebi tu božansku iskru da može stvarati dobro. Kako za sebe tako i za druge.
Želim Vam čestit Božić! Pun blagdanski stol kao i dušu ispunjenu ljubavlju.Isus je svjetlo, svijest koja obitava na višim razinama i nudi ljudima da obasjaju sebe i sve oko sebe.
