Od činjenice da je Sveučilište u Zagrebu dodijelilo počasni doktorat Draganu Čoviću, deprimantnije je valjda samo to da je javnost prešutjela markantnu gestu prosvjeda protiv takve samoprostitucije sveučilišta: činjenicu da je Jurica Pavičić – pisac, sveučilišni profesor, filmski kritičar, publicist i jedan od najuglednijih ovdašnjih novinara – u znak indignacije zbog počasnoga doktorata Čoviću, javno i demonstrativno vratio svoj.
Na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu 16. svibnja, golemom većinom od šezdeset glasova »za« prema pet »protiv« i dvanaest »suzdržanih«, Senat je prihvatio prijedlog rektora Damira Borasa i predsjedniku HDZ-a BiH dodijelio počasni doktorat. U svojem prijedlogu Boras je »argumentirao« kako je Čović »karijeru počeo u teškim trenucima gašenja Herceg-Bosne«, tvrdeći kako »odgovarajuće hrvatske institucije« trebaju »prepoznati nositelje pozitivnih pomaka za Hrvate u BiH« te im dati potporu »na svim potrebnim razinama«, i to zato što su – »Hrvati iz BiH bili izvor iz kojega se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti«. Boras je nanizao i katalog navodnih Čovićevih zasluga – za jedinstvo Hrvata u BiH, promicanje Hrvata kao nositelja europskih vrijednosti, rješavanje hrvatskog pitanja u BiH…
Skandalozno je već to da Senat – koji bi trebao okupljati najumnije glave najveće i najvažnije znanstveno-intelektualne institucije ove zemlje – nije u stanju osvijestiti ni tako elementarnu neprikladnost kao što je dodjeljivanje počasnog doktorata nekome tko se, umjesto znanošću ili umjetnošću, bavi – politikom, i to onom u Europi najnedostojnijom – balkanskom politikom. Senatore nije omelo ni to što je Đurđica Čilić, članica Senata uime Filozofskog fakulteta u Zagrebu – inače iz Viteza u srednjoj Bosni, gdje protiv HDZ-a BiH zasigurno nije popularno govoriti – na sjednici iznijela argumente koji bi svakoga s ma i zrncem intelektualnoga poštenja nagnali da promijeni odluku i odustane od simboličkoga uzdizanja političara od vrste Dragana Čovića. No od toga ništa: Senat je Čoviću počasni doktorat dodijelio bez krzmanja.
Koji dan kasnije, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu taj je čin nazvao »svinjarijom«. Institucija koja bi morala biti »meritorni glas razbora i odvaganog argumenta«, »razvojni motor i vodeći autoritet u argumentiranoj raspravi«, u rektorskoj eri Damira Borasa »pretvorila se u freak show«, tvrdi Pavičić. »To više nije problem ni Hrvatske ni Herceg-Bosne, ni Mostara ni Sarajeva. To je problem Zagreba i Hrvatske. Ako nam je ovakav intelektualni centar – što očekivati od periferije? Ako su nam ovakvi učeni ljudi – čemu se nadati od neukih?«, piše, pa boksački poentira: »Ne znam za druge, ali znam za sebe. Isti doktorat koji ima Dragan Čović meni ne treba. Vraćam vam ga.«
Za Pavičića, liberalnog institucionalista koji brižno gaji javnu vjeru u snažne institucije kao jamstva pristojnoga društva vladavine prava, takva se instinktivna i anarhična gesta čini posve neočekivanom. Pavičić nije nikakav revolucionar, štoviše: bio ili ne bio u pravu, nije on vodio tek jednu polemiku s onima koje je smatrao buntovnicima bez razloga. No kako god bilo, plemenite namjere ne mogu se odreći: Pavičićevo pisanje i javno djelovanje upućen su, obaviješten i dosljedan kontinuitet zauzimanja za otvoreno i tolerantno, etički i intelektualno prosvijećeno društvo. I baš zato što od autora takve vrste ne biste očekivali šezdesetosmašku gestu indignacije nad institucijama, Pavičićevo vraćanje doktorata i jest naročito zanimljivo i važno.
A opet – ili baš zbog toga – javnost ga je odšutjela. Nikakve javne reakcije. Potpuna, grobna šutnja – kao da je doktorat pučkoškolski šalabahter. Ta šutnja i jest ono što najviše šokira, više možda i od borasovske infantilnosti što se nataložila u vrhovima Sveučilišta u Zagrebu. Jer, Pavičićev intelektualni trud – trud iskren i fokusiran, jer je rad 2011. objavljen kao zapažena i hvaljena knjiga »Postjugoslavenski film – stil i ideologija« – ta javna šutnja simbolički obezvređuje i ništi, poručujući kako čak i oni s doktoratima prihvaćaju stanje u kojemu je intelektualni napor postao inferioran političkome divljaštvu kakvo personalizira Dragan Čović.
