Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Abdikacija znanosti, samoubojstvo javnosti


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           25.05.2018.         1351 pogleda
Abdikacija znanosti, samoubojstvo javnosti

Od činjenice da je Sveučilište u Zagrebu dodijelilo počasni doktorat Draganu Čoviću, deprimantnije je valjda samo to da je javnost prešutjela markantnu gestu prosvjeda protiv takve samoprostitucije sveučilišta: činjenicu da je Jurica Pavičić – pisac, sveučilišni profesor, filmski kritičar, publicist i jedan od najuglednijih ovdašnjih novinara – u znak indignacije zbog počasnoga doktorata Čoviću, javno i demonstrativno vratio svoj.

Na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu 16. svibnja, golemom većinom od šezdeset glasova »za« prema pet »protiv« i dvanaest »suzdržanih«, Senat je prihvatio prijedlog rektora Damira Borasa i predsjedniku HDZ-a BiH dodijelio počasni doktorat. U svojem prijedlogu Boras je »argumentirao« kako je Čović »karijeru počeo u teškim trenucima gašenja Herceg-Bosne«, tvrdeći kako »odgovarajuće hrvatske institucije« trebaju »prepoznati nositelje pozitivnih pomaka za Hrvate u BiH« te im dati potporu »na svim potrebnim razinama«, i to zato što su – »Hrvati iz BiH bili izvor iz kojega se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti«. Boras je nanizao i katalog navodnih Čovićevih zasluga – za jedinstvo Hrvata u BiH, promicanje Hrvata kao nositelja europskih vrijednosti, rješavanje hrvatskog pitanja u BiH…

Skandalozno je već to da Senat – koji bi trebao okupljati najumnije glave najveće i najvažnije znanstveno-intelektualne institucije ove zemlje – nije u stanju osvijestiti ni tako elementarnu neprikladnost kao što je dodjeljivanje počasnog doktorata nekome tko se, umjesto znanošću ili umjetnošću, bavi – politikom, i to onom u Europi najnedostojnijom – balkanskom politikom. Senatore nije omelo ni to što je Đurđica Čilić, članica Senata uime Filozofskog fakulteta u Zagrebu – inače iz Viteza u srednjoj Bosni, gdje protiv HDZ-a BiH zasigurno nije popularno govoriti – na sjednici iznijela argumente koji bi svakoga s ma i zrncem intelektualnoga poštenja nagnali da promijeni odluku i odustane od simboličkoga uzdizanja političara od vrste Dragana Čovića. No od toga ništa: Senat je Čoviću počasni doktorat dodijelio bez krzmanja.

Koji dan kasnije, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu taj je čin nazvao »svinjarijom«. Institucija koja bi morala biti »meritorni glas razbora i odvaganog argumenta«, »razvojni motor i vodeći autoritet u argumentiranoj raspravi«, u rektorskoj eri Damira Borasa »pretvorila se u freak show«, tvrdi Pavičić. »To više nije problem ni Hrvatske ni Herceg-Bosne, ni Mostara ni Sarajeva. To je problem Zagreba i Hrvatske. Ako nam je ovakav intelektualni centar – što očekivati od periferije? Ako su nam ovakvi učeni ljudi – čemu se nadati od neukih?«, piše, pa boksački poentira: »Ne znam za druge, ali znam za sebe. Isti doktorat koji ima Dragan Čović meni ne treba. Vraćam vam ga.«

Za Pavičića, liberalnog institucionalista koji brižno gaji javnu vjeru u snažne institucije kao jamstva pristojnoga društva vladavine prava, takva se instinktivna i anarhična gesta čini posve neočekivanom. Pavičić nije nikakav revolucionar, štoviše: bio ili ne bio u pravu, nije on vodio tek jednu polemiku s onima koje je smatrao buntovnicima bez razloga. No kako god bilo, plemenite namjere ne mogu se odreći: Pavičićevo pisanje i javno djelovanje upućen su, obaviješten i dosljedan kontinuitet zauzimanja za otvoreno i tolerantno, etički i intelektualno prosvijećeno društvo. I baš zato što od autora takve vrste ne biste očekivali šezdesetosmašku gestu indignacije nad institucijama, Pavičićevo vraćanje doktorata i jest naročito zanimljivo i važno.

A opet – ili baš zbog toga – javnost ga je odšutjela. Nikakve javne reakcije. Potpuna, grobna šutnja – kao da je doktorat pučkoškolski šalabahter. Ta šutnja i jest ono što najviše šokira, više možda i od borasovske infantilnosti što se nataložila u vrhovima Sveučilišta u Zagrebu. Jer, Pavičićev intelektualni trud – trud iskren i fokusiran, jer je rad 2011. objavljen kao zapažena i hvaljena knjiga »Postjugoslavenski film – stil i ideologija« – ta javna šutnja simbolički obezvređuje i ništi, poručujući kako čak i oni s doktoratima prihvaćaju stanje u kojemu je intelektualni napor postao inferioran političkome divljaštvu kakvo personalizira Dragan Čović.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: