Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Komentar

A gdje su entuzijasti?

  Boris Pavelić/Novi list           11.09.2011.         1651 pogleda
A gdje su entuzijasti?

Koliko god to bilo teško danas predvidjeti, uzdam se da će europska porodica istupiti složno kao jedno tijelo u okviru nekog budućeg Vijeća Europe. Priželjkujem Sjedinjene Europske Države u kojima će znatno biti smanjene barijere između nacija i biti omogućeno putovanje bez ograničenja. Nadam se da ću doživjeti da se gospodarstvo Europe tretira kao jedna cjelina - to je 21. listopada 1942. zapisao Winston Churchill. Čak i za državnika koji je Europu pokrenuo da se odupre nacizmu, bila je tek plemenita maštarija u ono vrijeme zapisati takvo što: u listopadu 1942. saveznici nisu bili izvojevali još nijednu pobjedu nad crnim carstvom što se protezalo od Helsinkija do libijske pustinje i od Moskve do Atlantika.

Ali Churchillova entuzijastička vizija ipak se ostvarila. I nije pretjerano tvrditi da to nije postigao zgoljni materijalni interes, nego čista želja da se porazi nacizam i obrani sloboda i demokracija. Poznati su Churchillovi povijesni govori iz 1940; poznata je ocjena Isaiaha Berlina da je Churchill njima »mobilizirao engleski jezik i poslao ga u bitku«. Učinio je to kada je cijela Europa, pa i velik dio britanske politike, pokleknuo pred nacističkim oružjem, prihvativši poraz bez borbe. Što bi bilo da je tako i ostalo? Ali nije: ubilačka je ideologija poražena, a slobodni svijet obranjen; milijuni ljudi izginuli su za slobodnu budućnost; u toj je borbi rođena današnja slobodna Europa; pa i današnja Hrvatska, ako baš hoćemo, rođena je u toj borbi. Snažna samosvijest i vjera u slobodu ostvarili su Europu kakvu danas znamo.

A mi danas zdvajamo. I Europa danas zdvaja. Bogata, razmažena i preosjetljiva, Europa zaboravlja iz čega je izrasla. Hrvatska pak, zapletena u trice i kučine vlastitih trivijalnosti, nije naučila ni početi ozbiljno misliti o Europi. Ništa čudno: kako vjerovati našim europejcima, kada su još donedavna proklinjali istu tu Europu? Kako im vjerovati, kada su najveći hrvatski europejci - Jadranka Kosor i Ivo Sanader? Na pragu Europske unije, u Hrvatskoj je čak i eurooptimizam neodlučan, bezbojan, kompromitiran, i stidi se sama sebe. Nažalost, s razlogom.

Odij prema EU, s druge strane, želi se predstaviti kao častan i argumentiran. Što je službeni eurooptimizam nevjerodostojniji, neslužbena je eurofobija prgavija i samouvjerenija: duri se, jer vlastite »prave« vrijednosti smatra neopravdano zapostavljenima. A nisu zapostavljene: čak 40 posto ljudi protivi se ulasku u EU. Podupire ga samo 53 posto.

Ako se, do referenduma, onih šest posto neodlučnih odluči da glasa protiv - a to je moguće - propade krhki projekt Jadranke Kosor. Krhak, jer nije vjerodostojan. Nije vjerodostojan, jer ne izrasta iz temeljnih vrijednosti, nego iz koristoljubivosti i vlastohleplja. Europeizacija Hrvatske projekt je prevrtljive i nepouzdane političke elite, a ne duboke potrebe društva za otvaranjem i bogaćenjem kroz razlike. Nakon deset godina, koliko traje europska prilagodba zemlje, konačni argument službenih zagovornika Europe neuvjerljiva je rečenica da »Hrvatska nema alternative«. A kad nemate alternative, prihvaćate i ono što ne želite.

Hrvatskoj zato manjkaju entuzijasti Europe. Nikada nismo imali nikoga čije bi nas riječi, slično Churchillovima, pretvorile u naciju ideje. Prevrtljivaca i srebroljubaca imamo napretek; sitnih političkih duša također; ustaša ne manjka, ali bogme ni ljevičarskih teoretičara zavjere; a glas vrijedan pamćenja čuje se uistinu vrlo rijetko. Ali ovo sivo vrijeme, koje pati od uvjerenja da je bogatstvo važnije od slobode, zahtijeva velike riječi koje neće zvučati neuvjerljivo. U tome je hrvatski problem.

Kolumna Zemlje koje nema Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Komentar