Koliko god to bilo teško danas predvidjeti, uzdam se da će europska porodica istupiti složno kao jedno tijelo u okviru nekog budućeg Vijeća Europe. Priželjkujem Sjedinjene Europske Države u kojima će znatno biti smanjene barijere između nacija i biti omogućeno putovanje bez ograničenja. Nadam se da ću doživjeti da se gospodarstvo Europe tretira kao jedna cjelina - to je 21. listopada 1942. zapisao Winston Churchill. Čak i za državnika koji je Europu pokrenuo da se odupre nacizmu, bila je tek plemenita maštarija u ono vrijeme zapisati takvo što: u listopadu 1942. saveznici nisu bili izvojevali još nijednu pobjedu nad crnim carstvom što se protezalo od Helsinkija do libijske pustinje i od Moskve do Atlantika.
Ali Churchillova entuzijastička vizija ipak se ostvarila. I nije pretjerano tvrditi da to nije postigao zgoljni materijalni interes, nego čista želja da se porazi nacizam i obrani sloboda i demokracija. Poznati su Churchillovi povijesni govori iz 1940; poznata je ocjena Isaiaha Berlina da je Churchill njima »mobilizirao engleski jezik i poslao ga u bitku«. Učinio je to kada je cijela Europa, pa i velik dio britanske politike, pokleknuo pred nacističkim oružjem, prihvativši poraz bez borbe. Što bi bilo da je tako i ostalo? Ali nije: ubilačka je ideologija poražena, a slobodni svijet obranjen; milijuni ljudi izginuli su za slobodnu budućnost; u toj je borbi rođena današnja slobodna Europa; pa i današnja Hrvatska, ako baš hoćemo, rođena je u toj borbi. Snažna samosvijest i vjera u slobodu ostvarili su Europu kakvu danas znamo.
A mi danas zdvajamo. I Europa danas zdvaja. Bogata, razmažena i preosjetljiva, Europa zaboravlja iz čega je izrasla. Hrvatska pak, zapletena u trice i kučine vlastitih trivijalnosti, nije naučila ni početi ozbiljno misliti o Europi. Ništa čudno: kako vjerovati našim europejcima, kada su još donedavna proklinjali istu tu Europu? Kako im vjerovati, kada su najveći hrvatski europejci - Jadranka Kosor i Ivo Sanader? Na pragu Europske unije, u Hrvatskoj je čak i eurooptimizam neodlučan, bezbojan, kompromitiran, i stidi se sama sebe. Nažalost, s razlogom.
Odij prema EU, s druge strane, želi se predstaviti kao častan i argumentiran. Što je službeni eurooptimizam nevjerodostojniji, neslužbena je eurofobija prgavija i samouvjerenija: duri se, jer vlastite »prave« vrijednosti smatra neopravdano zapostavljenima. A nisu zapostavljene: čak 40 posto ljudi protivi se ulasku u EU. Podupire ga samo 53 posto.
Ako se, do referenduma, onih šest posto neodlučnih odluči da glasa protiv - a to je moguće - propade krhki projekt Jadranke Kosor. Krhak, jer nije vjerodostojan. Nije vjerodostojan, jer ne izrasta iz temeljnih vrijednosti, nego iz koristoljubivosti i vlastohleplja. Europeizacija Hrvatske projekt je prevrtljive i nepouzdane političke elite, a ne duboke potrebe društva za otvaranjem i bogaćenjem kroz razlike. Nakon deset godina, koliko traje europska prilagodba zemlje, konačni argument službenih zagovornika Europe neuvjerljiva je rečenica da »Hrvatska nema alternative«. A kad nemate alternative, prihvaćate i ono što ne želite.
Hrvatskoj zato manjkaju entuzijasti Europe. Nikada nismo imali nikoga čije bi nas riječi, slično Churchillovima, pretvorile u naciju ideje. Prevrtljivaca i srebroljubaca imamo napretek; sitnih političkih duša također; ustaša ne manjka, ali bogme ni ljevičarskih teoretičara zavjere; a glas vrijedan pamćenja čuje se uistinu vrlo rijetko. Ali ovo sivo vrijeme, koje pati od uvjerenja da je bogatstvo važnije od slobode, zahtijeva velike riječi koje neće zvučati neuvjerljivo. U tome je hrvatski problem.
