-Danas ću te provesti središtem grada. Znam vizualno nije baš nešto, ali vjeruj mi ima lijepih i vrijednih detalja.
-Dobro pa što je to pred nama? Elektra?
-Ma ne, to je knjižnica. Izgleda malo čudno al' dobro je iznutra. Ne znam točno aliali mislim da je u njoj oko 70.000 knjiga. Idemo naprijed.
Tu još ima starih zgrada. Povijesna jezgra na žalost nijesačuvana no ponešto je ostalo. Vidjet ćeš.
-Pa kad je počela devastacija? Ovaj neboder je katastrofa baš kao i ova „staklenka“.
-Da, to su ti naš „akvarij“ i „osmica“. Nikako se tu ne uklapaju ali vidiš da se ova zgrada Croatia osiguranja vrlo lijepo uklopila uz ovu strau zgradu koja je rasparčana između nekoliko vlasnika, no niti jedan o njoj ne vodi računa, pa naočigled propada. To ti je zgrada prve hrvatske stambene štedionice. Ne znam točno kada je počela devastacija, možda šezdesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto da su se stare zgrade oko parka sačuvale, obnavljale fasade, rušilo ih se i gradilo bez veze.
-Za te ravne plohe arhitehti im nisu ni trebali. Ove dvije zgrade u produžetku, s obije strane ceste su katastrofa. No ta me štedionica privlači još ju moram malo gledati, ukrase, kipiće. Prekrasna je. Tko je sve u njoj, komu pripada taj balkon, čini se kao da će se srušiti.
-To su ti stanari, trgovine, prije je bio SDK-a, pa ZAP, FINA, pa banke, ma sve i svašta. Idemo dalje, pogledaj kako je ovoj uređena fasada. To je šetalište posvećeno našoj sugrađanki Editi Schubert, ona je bila slikarica našeg vremena. Od mene ili tebe starija je tek koju godinu, no umrla je 2001.
-Prešareno je za taj dio grada. Ja volim one lijepe, klasične boje fasada. Zamisli na zagrebačkom gornjem gradu ovakvu fasadu. Nema šanse. Pametni gradovi čuvaju svoje stare jezgre i trgove, a moderno grade na drugim mjestima. Zamisli da netko „staklenku“ stavi u središte dubrovačke jezgre, pa ubili bi ga.
-Pogledaj tamo ono je naša velebna crkva Svetog Roka, a na ovom uglu je nedavno obnovljena jedna stara zgrada, mi ju zovemo „Palać Pejačević“ i dvorište je prekrasno uređeno. Tu sada stanuje gradska uprava.
-Jako je lijepa, a što je ono u nastavku, opet neka „staklenka“? Pa zar se tu u produžetku nije mogla barem sačuvati slična fasada, a unutra je moglo biti i staklo i što god ali ovo je katastrofa.
-Grozno je al' navikneš se, nema pomoći. Idemo dalje. Tu je stara školska zgrada, a ono tamo malo dalje kazalište. Jako je lijepo, no nemamo vremena idemo do zgrade gimnazije i još nekoliko starih zgrada. Ovdje je uprava županije i zgrada policije. Pogledaj kako je budućnost za Viroviticu, a nije da nema novih naselja, no ona pripadaju stanovima i po kojoj trgovini.
-Pa tko ne želi novu Viroviticu?
-Ne gledaj mene!
Tekst zanimljivo zamišljen, komponiran kao dijalog dvojice u šetnji gradskim središtem – domaćina i gosta; razgledavanje grada; to dajeodređenu dinamiku radu i mogućnosti koje nažalost nisu iskorištene.
Nedostatak: sudionici razgovora djeluju kao „dežurni kritičari“ – ukazuju samo na negativnost, i to isključivo tek na fasadama nekoliko poznatih zgrada. Nedostaje širina i dubina te afirmativnosti.
