Sad se tek, na otvorenom tržištu, pokazuje da profitiraju oni koji su znali na vrijeme prepoznati prave vrijednosti, oni koji su svoju sadašnjost znali procijeniti i pospremiti na povijesno mjesto koje joj pripada – u ladicu, bez obzira što nastavnici i roditelji mislili o tome.
Lijepo sam zamolila da me to popodne puste s posla na nekoliko sati i odjurila na bus da u Karlovcu budem do sedam. Nije to mala stvar – bila sam među prvih šest autora na natječaju za `kratku, kratku priču` koji je organizirao karlovački magazin Kameleon. Prvu nagradu, 1500 kn – koliko priča ima slovnih mjesta - osvojio je Dario Rukavina, mladi književnik iz Zagreba za kojeg ćemo sigurno još čuti. Zadovoljstvo mi je bilo upoznati i ostale nagrađene autorice, Mirjanu Vranić iz Ivankova i Natašu Vojnović iz Karlovca, koje se, osim pisanjem priča, bave slikanjem (Mirjana) i kazalištem (Nataša). I meni je, naime, jedna od ambicija njegovati umjetnika u sebi, ali po svemu sudeći ništa od toga prije mirovine.
Malo smo razgledali grad – kao i Virovitica, Karlovac ima raskošan park u središtu i nekadašnji obrambeni opkop oko središta grada, ali, za razliku od Virovitice, sačuvao je staru gradsku jezgru – a zatim nas je domaćin iz Kameleona, urednik Goran Majetić, primio u lijepo uređenoj knjižnici. I dok smo čavrljali čekajući da se svi skupe, primijetila sam uredno uvezane stripove Alana Forda na policama. `Imao sam cijelu prvu seriju iz sedamdesetih godina,` pohvalio mi se urednik, `ali posudio sam je jednom prijatelju i, kad sam je zatražio natrag, rekao mi je da je njegova mama malo-pomalo stripovima naložila peć.`
Goran Majetić sigurno nije jedini koji je tako izgubio bogatstvo. Drugi pak, kao Delboy iz `Mućki` ni ne znaju kakvo im blago leži na tavanima i u garažama. Dobro očuvani stari stripovi - pazi sad - postižu vrtoglave cijene. U Zagrebu su otvorene četiri stripoteke, a internet stranica www.stripovi.com organizira aukciju na kojoj se rijetki primjerci cijene u tisućama eura, piše Jutarnji. Mislila sam da se nitko više ne sjeća Texa, Zagora i Komandanta Marka – osim splitskog kolege Ivice Ivaniševića, koji je nedavno objavio knjigu o `Sto mu jelenskih rogova` - a sad odjednom za njih nude stotine eura. Visoko kotiraju Dylan Dog i Princ Valiant te – dakako, kolega Majetiću - prvo Vjesnikovo izdanje Alana Forda iz sedamdesetih godina. Od naših strip autora najtraženiji su tko drugi nego Andrija Maurović, Ivica Bednjanec i Dubravko Mataković,
Moj Mirko prezirno otpuhuje kad se ja hvalim da sam čitala Teksa Vilera i Zagora. Alan Ford bio mi je dobar, ali ne i drag - antiheroji nisu odgovarali mom romantičnom ukusu. Mirko je kao klinac čitao Princa Valianta, a posebno se palio na Poručnika Blueberryja i Demona s Kariba – kaže, to su čitali intelektualci. Meni je Princ Valiant tada bio previše ozbiljan, ali zato su mi Komandant Mark i `Blek Stena` (Stijena, vidim sad u izdanjima Slobodne Dalmacije) bili junaci bez premca: svijetli likovi neupitnih moralnih kvaliteta, uvijek spremni priskočiti slabijem u pomoć i u fer borbi pobijediti nadmoćnijeg protivnika. Kad bi me moj Dalmatinac teško razočarao – kao onda kad nije na vrijeme platio majstoru koji nam je napravio ormarić za sudoper u kuhinji, opravdavajući se da smo i mi njega dugo čekali – rekla bih mu zgranuto: `Kako si to mogao učiniti!? Znaš što si ti bio za mene: bio si Komandant Mark!`I Dalmatinac bi se tada posramio. Da, da, čak i oni koji su čitali Princa Valianta znaju kakav je junak bio Komandant Mark!
Veći dio svog krhkog znanja o američkoj povijesti – sad to konačno smijem priznati – pokupila sam iz tih stripova. Mnogo, mnogo kasnije došla je serija `Sjever i jug`, `Prohujalo s vihorom` i `Posljednji Mohikanac`. Jasno mi je da obrazovni plan i program nije dopuštao digresije u stripove, osobito ne u one sa sumnjivom reputacijom, ali nikad nijedan predavač povijesti nije ni natuknuo da zna o čemu piše kiosk literatura. I mama je uzalud pokušavala iskorjeniti Zlatnu seriju, pa smo brat Daniel i ja smislili genijalan plan za pretvaranje novih stripova u stare: po novom stripu trebalo je skakati na kauču, sve dok mu se ne bi otkinula naslovnica i ne bi bio sav ocufan kao da je davno rabljeni. A eto, vidi sad – ti uništavani stripovi postižu višu cijenu nego one enciklopedije JLZ-a koje su se nedodirljive kočile na počasnom mjestu u regalu u primaćoj.
Moja strip-početnica bio je ZOV, koji je sredinom sedamdesetih trebao biti zagrebački odgovor na Politikin zabavnik. Donosio je reportaže i ` Život piše priče`, svjetske stripove poput Ripa Kirbija ili Fantoma, ali i Baruna Trenka Ivice Bednjanca. Po svim mojim tada već razvijenim kriterijim, Barun Trenk bio je vrhunski strip – u prepoznatljivom rukopisu Ivice Bednjanca, pandur Marije Terezije s kićenkom, kojeg sam poznavala s boce vinjaka `Trenk`, bio je dosjetljiv, duhovit i seksi. ZOV je, međutim, brzo nestao. Priča se da su tome kumovali neki politički razlozi, ali iako sam kasnije često razgovarala s njegovim nekadašnjim glavnim urednikom – a bio je to veliki kozer Jovan Hovan - nikad nisam inzistirala da mi objasni što se zapravo dogodilo sa ZOV-om. Prvo su mu oduzete reportaže i ` `Život piše priče`, pa je postao ZOV strip, a zatim je i ugašen.
Nakon ZOV-a preostali su nam samo Alan Ford i izdanja Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca i NIŠRO `Dnevnik` iz Novog Sada . Kako je Alana Forda izdavao Vjesnik, jezik mu je bio pristojan, tako da su se fore prepričavale i citirale, ali Zagor i Komandant Mark stizali su iz Novog Sada i govorili tvrdim srpskim, pa se njihove replike nikada nigdje nisu navodile, osim kao rugalice. Možda sam baš baveći se, sama za sebe, drukčijim jezikom, naučila razmišljati o jeziku kojim se izražavam i razlikovati ga od sličnih, nestandardnih varijanti. Ali bilo mi je jasno da čitam smeće i nisam se nikome time hvalila. Znala sam da se neki stripovi - poput Princa Valianta, je li - po ocjenama kritičara približavaju umjetnosti, ali bila sam svjesna da tu moji junaci nikako ne spadaju. Bez obzira na to, meni su dugo bili dragi. Sve do potkraj osnovne škole, dok su cure iz razreda već čitale ljubiće i Janka Matka, ja sam se još uživljavala u avanture Žalosne Sove, Blafa i `vreće buha` Floka. Bilo je tu, doduše, neke romantike. Komandant Mark imao je svoju Beti, koja bi se u kvadratićima pojavljivala većinom guleći krumpire za cijelu družinu `vukova sa Ontarija`. Kit Teler, teksaški rendžer bio je zaljubljen u djevojčicu Klaru, a njegov brkati prijatelj, šarmer Frenki, odolijevao je nasrtajima legendarne Ane Četiri Pištolja. Ostali, Zagor, `Duh sa sekirom` i Teks Viler nisu imali nikakvu ženu u blizini. Ali svima njima zajedničko je bilo da će, ugledaju li na obzoru lešinare kako se skupljaju u daljini, brže podbosti konja kako bi vidjeli što se dogodilo i pomogli unesrećenima, ne mareći pritom što će se i sami uvaliti u nevolje.
E, sad se tek, na otvorenom tržištu, pokazuje da profitiraju oni koji su znali na vrijeme prepoznati prave vrijednosti i kvalitetu, oni koji su svoju sadašnjost znali procijeniti i pospremiti na povijesno mjesto koje joj pripada – i to u ladicu, bez obzira što ostali, a pogotovo nastavnici i roditelji, mislili o tome. A oni koji su se nemarno odnosili prema onome što su gutali - a nažalost tu i sama spadam - mogu si gristi rep i patiti za onim što su konzumirali, a što je otišlo u vjetar. Kao za Komandanta Marka, vrijedi to danas podjednako i za Bijelo Dugme i Nove Fosile. Tek u reizdanjima, na CD-ima, u novim medijima, izlazi se na ispit povijesti i tu će se tek vidjeti tko je zapravo svirao evergreene, a tko prodavao bozu. A sve upućuje na to da će Komandant Mark i ovaj put pobijediti i uskoro osvanuti na internetu.
