Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Zemlja samoupravnog Plenkovića

Politika   |   Boris Pavelić/Novi list   |   17.07.2017.   | 347 pogleda
Zemlja samoupravnog Plenkovića

Nema toga što ne može predsjednik Vlade Andrej Plenković. Može, kako smo vidjeli, ubogom ustaši Draganu Hazleru zabraniti da u Otočcu izvjesi spomen-ploču Juri Francetiću, a da pritom nastavi brižno njegovati atmosferu koja je Hazlera i potaknula da iznova, nakon dugih godina, nakratko izroni iz tame. Može dakle Plenković zabraniti Francetića, a istodobno brižno čuvati »Za dom spremni« u Jasenovcu. Može se dičiti europskim vrijednostima, a prešutno odobravati kad ratni veterani Splitsko-dalmatinske županije tvrde – pazite sad ovo – da se »izjednačavanjem pozdrava 'Za dom spremni' s ustaškim pozdravom pokušava kriminalizirati Domovinski rat«. Može Plenković i još mnogo toga drugoga: unaprijediti, recimo, instituciju Pravobraniteljice za djecu tako što će – promijeniti zakon da smijeni sadašnju čelnicu institucije, kojoj mandat istječe za – šest godina. Može i spašavati propali Agrokor, pa to očajničko izvlačenje s ruba provalije predstavljati kao jednu od »reformi« nužnih da bi Hrvatska postigla standard zapadne Europe, kako je to zanimljivo objasnila potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Može Plenković istodobno koalirati i sa SDSS-om Milorada Pupovca i s »Neovisnima za Hrvatsku« Esih i Hasanbegovića – s prvima, je li, unaprjeđivati odnose sa Srbima u Hrvatskoj, a s drugima ukidati Trg maršala Tita u Zagrebu. A može, vjerovali ili ne, koalirati i s vlastitom opozicijom, primajući u Vladu ostatke ostataka HNS-a, da ondje rogobore, ali ne ostvare ništa. Može Plenković sve – jer hoće sve.

Hrvatska ima premijera koji se vratio staroj HDZ-ovoj navadi da kontrolira cijelo društvo, nastavljajući točno ondje gdje je onomad, nakon neslavne abdikacije, stao tada sveprisutni Ivo Sanader – koji ovih dana, kako vidimo, pjeva povratničku pjesmu tako ugodnu Plenkovićevu uhu. Jadranka Kosor, pritisnuta okolnostima, ali i obogaćena osobnim i političkim sazrijevanjem, vehementno je bila odbacila tu HDZ-ovu koruptivnu navadu da svima i svakome navodno ugađa, a zapravo da sve i svakoga kontrolira. Sanaderove je običaje, na svoj prijeteći način, bio nakanio obnoviti Tomislav Karamarko, ali činio je to s toliko neskrivenog resantimana, neizrečenih prijetnji i sumnjivih planova, da ga je čak i poslovično inertno hrvatsko društvo potjeralo u političku anonimnost.

Ali njegov nasljednik, Andrej Plenković, očito uspijeva prokrčiti put natrag na slavne staze što ih je bila utrla još komunistička partija, a Franjo Tuđman, s rukom na srcu, tek nastavio njezinim tragom: staze apsolutne vlasti. Partiji današnjice to se, bez ikakve sumnje, može činiti divnim razvojem stvari, ali ne treba zaboraviti da popuštanje iskušenjima velevlasti, kakvoj Plenković očito stremi, čak ni u ovome politički zakržljalom društvu, nikada nije izašlo na dobro, pa ni za sam HDZ.

Metode kojima Plenković uspijeva potčiniti praktički cijeli hrvatski politički spektar – od HNS-a do ustaša, od Pupovca do Hasanbegovića – različite su, bar zasad, i od Tuđmanovih, i od Sanaderovih. Tuđman je, dakako, dobro koristio mučno ratno doba, ali je i otvoreno kupovao: sjetimo se samo bojne »jurlinista«, ili HSS-ovaca Šporera i Bukovića iz Zagrebačke krize. Ni Sanader nije bio škrte ruke: »dignitet« braniteljima Domovinskog rata vraćao je slatkorječivošću, ali i ne samo njome – neki možda pamte kako su djetinji bili prosvjedi kada je uhapšen Ante Gotovina, za razliku od pučističke grmljavine zbog haške optužnice Janku Bobetku u mandatu Ivice Račana. Plenković, međutim, nastoji igrati ozbiljnije i od samog Sanadera: predstavlja se, ni manje ni više, kao spasitelj države i demokracije. Neće premijer to, dakako, nikad javno reći, ali poslušajte samo s koliko nadmene samouvjerenosti govori o Agrokoru: biva, da njega nije, propali bi i Agrokor i Hrvatska! A to, tko je cijeli taj »Agrokor-kompleks« omogućio – da nije možda HDZ? – i to, koliko je njegov ministar financija o neumitnoj propasti znao, a prešućivao – to, eto, nije važno, to je – »reciklaža«. Pa će Plenković, samozvani jamac europskog kursa, bez obrazloženja promijeniti Zakon o pravobranitelju za djecu, i time svojoj zemlji priskrbiti, nedugo nakon »radikala« Karamarka, neugodnu kritiku Vijeća Europe.

No Plenkovićeva hlepnja za kontroliranjem svega najbolje se razabire u ideološkome polju. Sve je on odjednom: i partizan, jer »poštuje antifašizam»; i ustaša, jer štiti ploču u Jasenovcu; i zaštitnik manjina, jer mu podržavaju vladu; i brkićevski Hrvat, jer mu je zamjenik predsjednika stranke čovjek koji bi Pupovca rado vidio van Hrvatske; i europejac, jer je naučio uglađeno ne izreći ništa; i socijalist, jer spašava Agrokor; i liberal, jer koalira, je li, s liberalima... Ali, to nije politika, to je vlastohleplje. Pritom, pomanjkanje političkoga morala u Plenkovićevim motivima manji je problem: takva politika, svjedočili smo tome s već nekoliko HDZ-ovih »teškaša«, uvijek vodi u koruptivno slabljenje institucija i novi ciklus HDZ-ova posrnuća i odglumljene katarze. Povijest nam se ponavlja, sada kao farsa: eto nas u zemlji – samoupravnog Plenkovića.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: