Želim život
Otišla je Ana…Sjedim u sobi svog stana u Šibeniku, gradu u kome je nekada i
ona živjela, i čitam njezino pismo
kojim se nedugo prije obratila hrvatskoj javnosti…jer, kako je rekla – “došla
sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi”…Čitam
to pismo po nekoji put i uvijek se iznova vračam na njegov početak i kraj.
“Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka
sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene.
Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem
od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala
svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni
depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto
da naučite…
…Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na
početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi
lako. Sve moje zelje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam
svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, samo
se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla
da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima,
ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino sto
Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude
teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala”
“Sve moje želje stanu u dvije riječi”, govorila je Ana – “želim život”... Na žalost, pomoć dobrih ljudi za Anu je stigla prekasno, ali mnogo je još onih koji svaki novi dan dočekuju sa istom željom. Razmišljajući o tome, osjećam kako se mnoge moje domaloprije postojeće pomisli na “želim” i “željeti” posramljeno povlače, i nekom tajanstvenom alkemijom duše stapaju u osjećaj sućuti koji želi dati nešto od sebe kako bi se pomoglo njima.
U takvim trenucima čovjek naprosto i sam postaje svjestan što to znači “željeti život” i koliko svoj vlastiti trošimo na ispunjenje želja u kojima ima svega osim života…Ali dokle traje ta naša svjesnost? …Dovoljna je samo pomisao na prosinac ispunjen ukrašenim izlozima svjetlećih reklama pa da shvatimo kako se čovjek lako zaboravi.
Kažu da će Hrvati ove godine za novogodišnje blagdane potrošiti jedanaest milijardi kuna…Koliki će dio i moga novca ući u tu svotu, pitam se, a koliko na račun onih čije sve blagdanske želje stanu u dvije riječi – želim život. Možemo li odoljeti tom lažnom svjetlećem sjaju i odreći se svojih bizarnih blagdanskih želja u ime onih koji će te dane dočekati na odjelima naših bolnica?...Doista, možemo li?...Probajmo! Isplanirajmo sve!…Sastavimo popis svih naših blagdanskih želja za koje smo ove godine planirali potrošiti novac…Svaku prskalicu, svaki lampion…božićnu šunku i novogodišnju tortu…račun za skijanje i hotelsku zabavu…sve to stavimo na papir, uzmimo kreditnu karticu i pođimo u grad, ali umjesto na vrata trgovačkog centra ili turističke agencije, otiđimo do najbliže banke i predviđenu blagdansku sumu uplatimo za njih…Biti će to najradosniji blagdan za sve nas.