Za domovinu (ne)spremni i (ne)odgovorni

Iz uniforme (odore) teksaškog rendžera, šerifa i maršala koji je zdušno proganjao indijance s Markova trga u Zagrebu, čudeći se što uopće tamo rade, ministar unutarnjih poslova prometnuo se u gorljivog časničkog namjestnika koji je, reklo bi se po nalogu nekog višeg čina, pokrenuo i izvršio akt uhićenja, ili hapšenja, prvog ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca, akcijom kojoj bi pozavidjeli dečki poput Eliota Nessa, mr. Allana Pinkertona ili nekih drugih slavnih čuvara zakona. Pozavidio bi i sam sebi, tj. Tomici Karamarku, koji je kao šef obavještajnih ( ili kontra ) službi imao hrpu godina da opasne face kao što su devedesetgodišnjaci, Boljkovac i Manolić, uhapsi i pod pratnjom desetaka zakrabuljenih specijalno osposobljenih univerzalnih vojnika - policajaca, privede licu pravde za zlodjela koja su „počinili" prije 66 godina. Koju bi silu koristio da je trebalo uhititi ili uhapsiti nekog poput našeg vrlog CRO COP-a ( njemu se valja ispričati uopće zbog stavljanja u kontekst s ovom temom, ali dobar je primjer ) ?? Vjerojatno bi bilo potrebno pješaštvo, topništvo i, za svaki slučaj, zrakoplovstvo Oružanih snaga RH.

U konačnici, nije niti važno - način i stil izvedbe ovakve, munjevite akcije ne daje pravu sliku svega što se desilo pri ( i oko ) uhićenju J. Boljkovca, čovjeka od najvećeg povjerenje pokojnog F. Tuđmana, čovjeka koji je dao neizbrisiv trag formiranju i utemeljenju policijskih postrojbi kojima je na čelu danas njegov egzekutor, stanoviti T. Karamarko. 

Naša Hrvatska je egzotično mjesto gdje se dešavaju nezamislivi „sukobi" osoba koje su jučer bile u ljubavi kao da su „vezane pupčanom vrpcom" a malo poslije u sukobu kao pas i mačka!! Kako drukčije objasniti odnos Budiše i Gotovca, Šeksa i Glavaša, Đapića i Parage, Sanadera i Jadranke,  mada ovo oko Sanadera moglo bi se reći: Sanadera i Jadranke, Hebranga, Jandrokovića, Šeksa, i svih koji su se do prije dvije godine kleli u njega kao u nikog do tada. Istina, neki su i danas spremni za Ivu jamčiti svojom imovinom i ugledom, reklo bi se, većinom oni kojima je politička karijera na izmaku...i to ne umanjuje njihovu odanost vođi i prijatelju. Ne treba tu zaboraviti niti idilični odnos Stipe Mesića i Tomice Karamarka, koji se danas gledaju preko „ciljnika".. Na kraju, ni druge stranke nisu operirane od takvih „odnosa", ali danas nisu tema...

Da se vratimo na temeljnu temu: za Domovinu - (ne)spremni i (ne)odgovorni.

Da se vlast, pogotovu ova, aktualna, svega držala kao „principa i zakona" kod uhićenja J. Boljkovca, gdje bi nam kraj bio?!!? Sigurno ne bi bilo 300 i nešto više tisuća nezaposlenih, blizu 50 milijardi dolara vanjskog duga, tko zna koliko unutarnjeg duga, koji je 2000.godine bio sveden na nulu. Ne bi bilo niti kriminala teškog milijarde kuna u HŽ-u, HAC-u, HEP-u, INA-i, Hr. šumama i većini drugih javnih poduzeća. Sve ove današnje akcije, na žalost, predizbornog karaktera, ne mogu prikriti ove činjenice. Niti suđenje Sanaderu, niti uhićenje ili hapšenje Boljkovca a još manje polaganje temeljnih kamena diljem Lijepe naše.

U ovih dvadeset godina (uz iznimku nekoliko njih s početka ovog tisućljeća ) „narodna" vlast se pokazala nedoraslom, nesposobnom i neodgovornom brinuti se za Hrvatsku i građane ( najveći dio njih ). A toliko je „povijesnih" trenutaka bilo u ovih 20 povijesnih godina: s malo razumijevanja za opće mase Tuđman je mogao biti Kenedi ovih prostora - ali zbog svoje samodopadnosti nije. Račan je imao izuzetnu priliku Hrvatsku uvrstiti u društvo visoko civiliziranih - ali zbog trgovca Tomčića i „nikad predsjednika Hrvatske" Budiše nije!! Također, nakon Račanova otvaranja Europskih vrata maloj, raj na zemlji, Hrvatskoj, Ivo i Jadranka imali su čisti „pogodak u sridu" - ali nisu pogodili.

A imalo se od koga učiti. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29.11.1943.godine donesene su povijesne odluke, pogotovu za Republiku Hrvatsku. Uz ugrađene korijene državnosti ( prava na teritorijalni integritet ) donesena je odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Sve ono što je Pavelić predao. Kratko - prodao.

I nije to bila jedina, značajna odluka. Jedna od njih bila je i hitno evidentiranje i procesuiranje svih zločina na području Federativne republike, tko god ih počinio, kako bi država neopterećena krenula u članstvo europskih i svjetskih asocijacija. Dakle, radi se o 1943.godini, rat nije niti završio. Da je to učinjeno devedesetih, ne bi  vjerojatno u Haagu bili oni koji su danas tamo, i čija sudbina je i dalje neizvjesna. Ne bi na putu u EU svakih šest mjeseci imali novu zadaću od europskih silnika. Dok stignemo tamo, pitanje je hoće li nas uopće itko i dočekati.

Pod sjenom ovih povijesnih zbivanja, približava se četvrti prosinac. Dan odluke. Dan od kojeg u Hrvatskoj veliki broj ljudi očekuje puno. Svakako i obespravljeni iz Đakovštine. I iz KIO Orahovice. I Dalmatinke Sinj. I Kamenskog iz Zagreba. I svi oni koji su izgubili mogućnost osiguranja egzistencijalnih pitanja voljom nekog lokalnog  ili nacionalnog moćnika. Ili više njih.

Četvrtog prosinca promijenit će se što- šta. Ako se promijene  samo imena u saborskim klupama, jao nama. Ne budu li tada Domovinu  vodili spremni i odgovorni, Grčki primjer bit će „mala beba" u odnosu na ono što nas čeka. Nova pravednost za novu Hrvatsku, bila je često izrečena misao predsjednika Josipovića. Ako sedmi saziv Sabora RH donese novu pravednost za bolju i sretniju Hrvatsku svih, imamo se čemu nadati. Definitivno, morat će to učiniti neki novi ljudi. U protivnom...

Ilustracija Enes Čelosmanović