Uz novu premijeru: Golgota narodu - ili o povratku političkog angažmana u kazalište

Premda se sam Krleža u svom znamenitom Osječkom predavanju 1928. godine odrekao svojih ranih drama, svojevrsnog poroda od tmine, zamjerajući im traženje dramske radnje u krivom smjeru - kvantitativnom, njegove će rane drame nova kazališna strujanja ocijeniti bitno zanimljivijima od glembajevskog ciklusa.

Golgota, jedna od ovih drama, kojih se sam Krleža odricao, a koju danas preispitujemo na sceni virovitičkog kazališta, posljednjih je godina dobila novu, zapanjujuću aktualnost. Radnički pokret, nakon prve tranzicijske faze koja je iscrpila Hrvatsku materijalno i moralno, danas više nije bauk iz komunističkih vremena, nego konkretna sila sastavljena od ogromne većine hrvatskih građana kojima polako dolazi do svijesti da su prevareni i izmanipulirani i da konačno nešto trebaju napraviti.

U devedesetima radnik je nestao ne samo iz Hrvatske nego i iz hrvatskog jezika: postojali su samo djelatnici, sam rad je očito postao sramota, a nazvati nekoga radnikom bila je nepodnošljiva uvreda. Radnik je u post-komunizmu tako postao pogrdan pojam, nešto što je u najmanju ruku krivo za sve nevolje Hrvatske u razdoblju Jugoslavije i komunizma. On je zajedno s idejom socijalizma bačen na povijesno smetlište, a bespuća povijesne zbiljnosti širom su otvorena korporativnom kapitalizmu i suludoj viziji potrošačkog društva u kojem nitko ne radi, ali svi imaju novca za bjesomučnu i permanentnu kupovinu artikala s nakrcanih polica trgovačkih centara. Hrvatska je tako u kratko vrijeme rasprodana međunarodnom kapitalu, njezini su stanovnici primamljivim ponudama s polica natjerani u dužničko ropstvo, a onda je preko noći pir završio, pojavio se konobar s računom i pijani su milijunaši s političkog vrha shvatili da treba platiti dugove.

I gle čuda, najednom se na povijesnoj pozornici opet našao radnik, koji se, premda ga dvadeset godina na političkoj sceni nigdje nije bilo, sad pojavio kao kolateralna žrtva manipulativne igre kapitala i politike i onaj koji treba platiti tuđe dugove. Čim su dugovi stigli na naplatu uskrsnuo je radnik: on je taj koji sad dobiva otkaz, ili ako je malo sretniji, smanjenu plaću, krivac koji se mora odreći elementarnih prava i pristojnog života kako bi vratio dugove i platio račun koji je ostao iza pijanke vladara svijeta čiji su debeli bankovni računi sigurni na Djevičanskim otocima.

Paradoksalno, početkom devedesetih, kad, navodno, nismo imali radnike, još smo imali tvornice. Danas kad više nemamo tvornica, svi smo najednom postali radnici: pred otkazom, u očekivanju plaće, u potrazi za nekakvim Rusom ili Amerikancem koji je na poklon dobio našu tvornicu ili poduzeće da bi, nakon što je iz nje izvukao sve što je vrijedilo, nestao ostavljajući iza sebe samo neisplaćene plaće i dugove. I onda smo najednom shvatili što nam se događalo i preko čijih se leđa sve slomilo: probudili su se uspavani sindikati, radnici se opet organiziraju i čini se da je jedino što nam ostaje izlazak na ulicu i traženje naših zaboravljenih prava.

I tako je Krležina Golgota, drama o pobuni radnika u brodogradilištu, najednom zadobila novu aktualnost, jer je ista ili slična priča poznata u svim tranzicijskim zemljama. Komad koji govori o sindikalnom organiziranju, borbi za radnička prava, sukobima unutar radničkog pokreta i o dvije mogućnosti radničke intervencije u kapitalizam, radikalnoj, koja zahtijeva preuzimanje tvornica i sukob, ili onoj oportunističkoj, spremnoj na kompromis, koja se zalaže za nešto bolja prava i malo veće plaće, preko noći je postao priča o Hrvatskoj 2010. godine.

Krležina drama koja alegorijski spaja radničku borbu i novozavjetnu priču o raspetom proroku i onima koji su ga izdali danas gubi alegorijsku notu i postaje naša priča, o podmukloj borbi za vlast koja donosi povlastice, o korupciji i novcu kojim se kupuje sve pa i ideali, o izdaji i kukavičluku, jeziva politička drama današnjice koja slomljena krizom pokazuje svoje surovo lice. Križ koji čeka na vrhu brda kako bi na njemu bio razapet krivac za sve loše što nam se dogodilo, danas je  sasvim konkretan. I, gle čuda, kako stvari stoje, na njemu bi se mogao naći - radnik, baš onaj koji je bio zaboravljen u dva desetljeća podjele plijena.

Tko će se na kraju naći na tom križu i platiti za grijehe sluganske politike, beskompromisne jurnjave za profitom i tranzicije prožete korupcijom, koji su skladno surađujući rezultirali potpunim uništenjem svake društvene pravde, možda ipak možemo odlučiti mi - isti oni koje se ništa nije pitalo dok se uništavala socijalna država!