Usprkos svemu, u EU
Nije nemoguće, ali najgore bi bilo da panika što upravo obuzima Europu ponuka Hrvate da odustanu na samome pragu uspjeha. Trenutak, istina, nije povoljan: ulazimo kad EU trese potres dužničkih kriza nekoliko unijinih članica, a ozbiljni analitičari govore već i o mogućnosti raspada cijeloga političkog projekta. Trenutno nitko ne može pouzdano predvidjeti što donose sljedeći mjeseci i godine, ali cijeli je sjeveroatlantski svijet u ozbiljnoj novčarskoj krizi, kakve nije bilo desetljećima. Teško je pritom ne sjetiti se onoga što izaziva ledene srsi: kriza slična ovoj prouzročila je Drugi svjetski rat, najveću katastrofu u povijesti čovječanstva, a sve je krenulo iz Europe. Vremena se mrače, a Europa naglo i, čini se, nepovratno prestaje biti svjetlom na kraju tunela.
Pa ipak, Europa kakvu danas znamo - demokratska, mirotvorna Europa slobode i individualizma - nama je jedini dom. Baš kao što vrijedi i za ostatak Europe, vrijednosti poslijeratne Europe jedini su smisao postojanja samostalne Hrvatske. Nije to teško razumjeti, promatra li se iz perspektive tridesetih u Europi, ili devedesetih na Balkanu. Kakav je, naime, bio smisao postojanja ksenofobne, šovinističke, antisemitske Njemačke tridesetih? Kakav je bio smisao postojanja Miloševićeve Srbije? Kakav Hrvatske u vrijeme njezina napada na BiH? Je li se itko u Hrvatskoj zapitao zašto nitko više ne spominje rat Hrvata i Bošnjaka? Zato što je taj rat, sa stajališta današnje europske Hrvatske, neshvatljiv, neoprostiv i odiozan.
I baš kako je hrvatsko-bošnjački rat postao neobjašnjivim ratom, tako europeizacija Hrvatske treba postići ono što je postigla europeizacija nacionalnih država u Europi poslije Drugoga svjetskog rata: da ratovi postanu neobjašnjivi, nepotrebni i sramotni.
Europska unija to je uspjela, i to je ključna činjenica koju valja uvijek imati na umu. EU je stvorena zbog mira, ne zbog novca - to je najvažnije. Nije ona stvorena zato da ljudi mogu kupovati brže automobile i krumpire iste veličine, nego zato da prestanu ratovi. Jer bogatstva je bilo i ranije, ali nije bilo mira. Bogaćenje, gospodarska suradnja, ukidanje carina i jedinstvena valuta samo su sredstva za važniji cilj. I zato, kada se danas čini da bogatstvo Europljana curi poput pijeska u klepsidri, treba strahovati, ali ne zbog para, nego zbog mira.
Jest, teško je od ljudi očekivati staloženost i zadovoljstvo kada je lisnica prazna. Ali zašto bi Hrvati imali pravo očekivati od EU ono što nisu postigli u svojoj vlastitoj državi? Jesmo li Hrvatsku organizirali tako da se možemo smatrati Norvežanima?
Kada bi hrvatska javnost uoči referenduma popustila strahu i nepovjerenju u EU koju im preporučaju dobronamjerni, ali o ovdašnjoj situaciji neobaviješteni inozemni analitičari, bila bi to voda na mlin našim starim neprijateljima Europe sa skrivenim namjerama, koji likuju zbog njezina sadašnjeg posrtanja. Ali hrvatske će opasnosti za Hrvatsku uvijek biti veće nego što Europa ikada može zaprijetiti Hrvatskoj. Korupcija, samovolja, nacionalizam i jalovost - ta vječna prašina u uglovima naše kuće - uvijek će nas ugrožavati više od Europe, ma kakva ona bila. Niti će se Hrvatska zaštititi ostane li izvan EU. Štoviše, dogodi li se potop, pomelo bi nas još žešće, baš kao što su kamate više kad smo izvan, nego kad smo članica. I zato, ne odustajmo od ponude da postanemo Europljani, jer sve smo dobro postigli uz pomoć Europe. Ali pritom ne sanjajmo o bogatstvu, jer je danas jasno da je bilo virtualno. Ufajmo se u mir, jer on je najvažniji - a EU je institucionalizirani mir. Ustrajmo, baš kao Britanci u osvit nesreće Drugoga svjetskog rata: »Keep calm, and carry on«.