Ministar Pavić: Mirovine nisu ugrožene
U Nuernbergu devet hrvatskih inovacija nagrađeno medaljama
U istraživačko-razvojnu djelatnost lani utrošeno 2,9 milijardi kuna
U Gradskom društvu Crvenog križa Virovitica krv darovalo 34 darivatelja
Konferencija: 20-ak posto osoba s Down sindromom u redovnom obrazovanju
Na proljeće željeznicom od Bjelovara do Zagreba za manje od sat vremena
Građevinarstvo se oporavlja, ali nedostaje radnika

U potrazi za izgubljenim vremenom: patnje mlade (nepodobne) kroatistice

Aktualnosti   |   Marina Mađarević   |   20.10.2017.   | 5984 pogleda
U potrazi za izgubljenim vremenom: patnje mlade (nepodobne) kroatistice

Žrtva. Definicija prva: ono što se prinosi višem biću ili sam čin prinošenja žrtve. Definicija druga: odricanje u korist drugoga ili požrtvovnost za ostvarivanje viših ciljeva (uglavnom tuđih). Definicija treća: živo biće kojemu predstoji uništenje ili onaj koji, ponekad svjesno, najčešće nesvjesno, ali redovito neopravdano, ispašta. Sitna riječ načinjena od pet glasova, zapisana od pet slova. Nikad ne dolazi sama, već sestrinski dijeli svoje postojanje s nepravdom. Ovaj dinamični dvojac unosi nemir u ljudsko postojanje od trenutka u kojemu je prvi dinosaur na livadi svojim okusnim pupoljcima ponudio Homo sapiensa 1 umjesto da to učini s Homo sapiensom 2. Isto se događa i danas. Istina, društvo je napredovalo pa nas više ne proždiru višemetarske nemani. Njihova uloga sada je pripala sustavu i tržištu.

Htjeli-ne htjeli, svi smo mi postali samo roba koju se treba i mora unovčiti. Čini se to na razne načine, mehanički, neljudski i lišeno svih moralnih zakona. Ovaj „zakon džungle“ može se uočiti u svim aspektima društva, u svim zanimanjima i strukama koje se zabodu u srce i um pojedinca. S obzirom na to da sam imala sreću (ili nesreću, više nisam sigurna) studirati hrvatski jezik i književnost, na svojoj sam koži osjetila ubod prosvjetne igle. U mojemu slučaju ova je igla postala nož koji je ostavio brojne i velike tragove. Kako? Krenut ću otpočetka.

IMAM JA TAKVIH KAO TI PREVIŠE

Nakon pet godina studija stekla sam titulu magistre edukacije hrvatskoga jezika i književnosti. Naivno sam i infantilno te 2013. godine krenula u potragu za poslom. Vrlo brzo ostala sam bez svojih ružičastih naočala koje sam dotad nosila (a tako su mi dobro pristajale!). S 23 godine nisam mogla započeti svoj poslovni put jer nisam mogla dobiti stručno osposobljavanje za rad. Problemi s državnim financijama, tako su rekli. S druge strane, iskusniji od mene tvrdili su da bez istoga ne mogu dobiti „pravi“ posao. Vjerovala sam jer sam za njih bila amater te se strpljivo nadala poslu. Na kraju krajeva, željela sam vidjeti jesam li rođena za ono za što sam se školovala. Godinu dana pripravništva koja mi je bila potrebna za polaganje stručnoga ispita čekala sam kao sušna zemlja kišu. Željela sam raditi, željela sam učiti. Čekala sam na ovu priliku od listopada 2013. do svibnja 2014. godine. Imala sam sreću što sam uopće pronašla školu koja me je željela primiti jer brojne škole nisu.

Jedna ravnateljica škole mi je, prilikom podnošenja molbe za stručno osposobljavanje, na moje „Dobar dan!“ odgovorila: „Imam ja takvih kao ti i previše!“. Osjećala sam se wertherovski, ali nisam odustajala. Uz divnu mentoricu i školu koja mi je dala priliku te državnu novčanu naknadu od 1600 kuna (kasnije 2400 kuna) odradila sam svoju početničku učiteljsku godinu. Na studiju sam svoje obveze voljela ispuniti na vrijeme pa sam tako pristupila i stručnom ispitu. Položila sam ga na prvom prijavljenom roku 2015. godine, onako štreberski. Bila sam tad punopravna učiteljica/nastavnica, ali se tako nisam osjećala jer posla (barem za mene) nije bilo.

Dogodilo se zatim čudo: stručna zamjena u divnoj školi, s divnim kolegama i s divnim učenicima. Naravno, svemu što je lijepo dođe kraj pa je tako došao i ovoj pastoralnoj priči. Uslijedili su mjeseci nestručnih zamjena (svaka je, doduše, sa sobom donijela nova znanja i nove ljude), ali i mjeseci beznađa i gubitka samopouzdanja jer, eto, baš sam ja postala dio te crne statistike nezaposlenih. Tješila sam se da nisam jedina, ali nemir i neizvjesnost su bili moji redoviti gosti. Uz dotadašnju sklonost analiziranju svake odbijenice i osjećaj ukradene mladosti, progonio me i Kafka; ponekad sam se zabavljala pomišlju da sam Jozef K. i da smo svi samo dio njegova Procesa, a ne sudionici zabavnoga programa zvanoga hrvatska stvarnost.

Dotad sam se čudila prijateljima koji su odustajali od svojih struka i teško stečenih diploma te napuštali Hrvatsku, ali odjednom sam ih počela sve više shvaćati. Nitko ne želi žrtvovati sebe za nešto što je svakodnevno gubilo smisao. I sama sam se osjećala licemjerno: u ulozi učiteljice/nastavnice učenicima sam svakodnevno ponavljala parolu „Morate učiti!“, a ni meni samoj učenje nije donijelo previše dobroga.

ŽUPANIJSKA UPUTNICA

Samo u posljednjih deset mjeseci poslala sam 80-ak molbi. Uzalud. Preporuke bivših poslodavaca te postignuti uspjesi u našem sustavu nisu važan dodatak diplomi prosvjetara. Štoviše, čini mi se da odmažu jer bolji nikad ne pobjeđuje. Mjerilo izvrsnosti samo je utopija, bajka, baš kao i natječaji za posao. Natječaji koji su objavljeni na stranicama portala za zapošljavanje objavljeni su za ljude koji na navedenim mjestima već rade. Doznat ćete to i ako nazovete školu pa si uštedite onih 9.50 kuna koje biste potrošili na preporučenu pošiljku svoje poslovne dokumentacije.

Ako i pošaljete svoje molbe i potrebne privitke, odgovor ne morate očekivati. Rijetke su škole koje će vas obavijestiti o svojoj odluci, a još rjeđe one koje će vam vratiti poslane dokumente. Isti će najvjerojatnije završiti u kontejneru za reciklažu staroga papira. Hajde, barem neka ide u dobre svrhe; možda se od njih načini kakva nova romantična knjiga ili priručnik za samopomoć. Oni nikad nisu naodmet. Svi bismo se voljeli samoostvariti i dokazati da nismo izgubljen kadar, ali nam nesretno krucijalno pitanje visi nad glavom: kako ćemo mi, magistri suficitarnih zanimanja, pronaći svoj posao? Posao se, uz mnogo sreće, može dobiti ako se na vrijeme dozna za slobodno radno mjesto. Pokušala sam i na ovaj način.

Načula sam da će se u jednoj školi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji tražiti učiteljica hrvatskoga jezika te sam željela provjeriti informaciju. Ljubazno sam nazvala školu. Javila mi se tajnica, vedra kao pogrebna povorka. Posao doista iscrpi čovjeka (tako bar kažu oni koji ga imaju). Na moj upit o potražnji učiteljice hrvatskoga jezika neugodno je odgovorila: „Niste vi jedina koja ste završila fakultet!“. Da, tim riječima koje tužno vape za jezičnom ispravnošću. Tvrdoglava kakva jesam, zamolila sam je da mi pojasni rečeno pa je to učinila nesigurnim riječima: „Radi jedna naša… Naša djevojka iz XX.“.

Ove riječi su me toliko zabavile pa sam ih tada i zapisala u svoj dnevnik nazvan Potraga za poslom. U isti zapisujem imena svih potencijalnih poslodavaca jer tako imam osjećaj da barem nešto poduzimam, iako je pronalazak posla u našoj zemlji istovjetan Don Quijoteovoj borbi s vjetrenjačama. Za one koji slušaju, ovakvi su slučajevi nalik pričama koje pročitaju ili pogledaju u kakvim crnohumornim djelima. Kunem se, i mene zabavljaju u trenutcima u kojima me ne čine tužnom. Ova priča je, doduše, med i mlijeko naspram ostalih koje sam doživjela.

Primjerice, u jednoj školi u Virovitičko-podravskoj županiji ravnatelj me nakon poslane otvorene molbe za posao pozvao na razgovor, obećavši javiti mi vrijeme sastanka. Tvrdio je da hitno traže učiteljicu na određeno vrijeme. Čekala sam njegov odgovor, ali se nije javljao. Naposljetku sam otišla u školu. Dočekao me čovjek iznenađen mojim dolaskom, čovjek koji me nije mogao pogledati u oči. Uvjerio me da mora zaposliti osobu koja je izgubila svoju satnicu u drugoj školi te je tehnološki višak i ima tzv. „županijsku uputnicu“. Nastavio je obećavati mi povratnu informaciju u što kraćem vremenu. Naravno, nisam doznala pravu istinu, barem ne službenu. Neizravno sam doznala da nije zaposlena kolegica koja je bila tehnološki višak u drugoj školi, već kolegica bez ugovora na neodređeno i bez ikakve satnice koju treba nadopuniti.

I konačno, moj favorit: slučaj zagrebačke gimnazije. Jake gimnazije. Sjajne gimnazije. Dične i velebne gimnazije. Donosim otvorenu molbu na koju ravnatelj reagira sjajno. Kraća zamjena, nepuna satnica, odlični učenici. Činilo se poput sna s obzirom na vrijeme u kojemu živimo. Posao je usmeno obećan, dogovoreno je sastavljanje i potpisivanje ugovora, moji podatci predani, zaduženja dobivena. U isto vrijeme odbijam nestručnu zamjenu u mjestu iz kojega dolazim. Odlučujem preseliti se iz svojega mjesta u Zagreb. Dva dana prije potpisivanja ugovora pronalazim stan u Zagrebu. Svi koji su pokušali pronaći pristojan smještaj u Zagrebu shvatit će koliko je ovo bio mukotrpan i umarajuć pothvat.

U međuvremenu je kolegica koju je trebalo zamijeniti odlučila produljiti svoje odsustvo s dva mjeseca na osam mjeseci. Sasvim neplanirano (tako su mi rekli) odlučeno je da će posao dobiti druga kolegica, kolegica koja nije položila stručni ispit. Ravnatelj je vijest doznao u petak, ali ju je meni telefonskim putem prenio tek sljedećega tjedna, u ponedjeljak. Dotad sam ja već bila u procesu selidbe (op. a. pazite komu nudite svoje povjerenje!). Osim prvotne sramote, bespomoćnosti, tuge i šoka, ovaj postupak izbacio mi je iz džepa i tisuću kuna pologa za stan. Teška vremena, prijatelju moj, rekao bi jedan bend.

GRAĐANKA TREĆEG REDA

Svaki tekst trebao bi imati neku poruku. Koja je moja (osim navođenja činjenice da je teško dobiti posao)? Mogu reći sljedeće: nisam tužna zbog svih iskustava stečenih u dosadašnjoj potrazi jer me je svako istovremeno i uništilo i izgradilo. Nisam čak ni zabrinuta, ne više. Ne uznemirava me više ni to što drugi dobivaju poslove, ne uznemirava me smanjivanje razreda (osobito u Slavoniji) uvjetovano tzv. trbuhom-za-kruhom migracijama, ne uznemirava me činjenica da će se uskoro pojaviti rijeke tehnoloških viškova učitelja i nastavnika koji uskoro neće imati cijenjenu publiku kojoj bi prenosili znanje o padežima, zamjenicama, romantizmu, realizmu i državnoj maturi, ne uznemiravaju me ni besmislene bitke akademskih građana o tome tko je bio prvi, kroatist, kroatolog ili učitelj razredne nastave s pojačanim modulom hrvatskoga jezika (samo je jedan, očito, dostojan za nastavu nastavnoga predmeta Hrvatskoga jezika, dostojan „to rule them all“ )… Ne, ne više. Ali, priznajem, umorna sam.

Umorna od ravnatelja koji od mene pokušavaju napraviti ono što nisam – građanku trećega reda. Doduše, građanku trećega reda s diplomom, no zar je to uopće važno u društvu u kojemu svatko može raditi sve? Namjerno ne zapisujem imena škola koje su me „opekle“. Ne radim to iz straha ili zbog očuvanja svojega dobroga glasa, ne. Činim to jer ne želim nanijeti ljagu ostalim ravnateljima i ravnateljicama te njihovim školskim odborima, kvalitetnim ljudima koji znaju kako sustav danas funkcionira, onim dobrim ljudima koji svoj posao rade sa srcem, ostaju ljudi u cijelom kaotičnom stanju koje ih zatekne, ljudima koji će za bijelo reći da je bijelo, a za crno reći da je crno, ljudima koji ti neće davati lažnu nadu i obećanja, ljudima koji neće zaobilaziti istinu, ljudima koji će te moći pogledati u oči i reći ti „Nećeš dobiti posao.“.

U ime tih ljudi, ali i u ime učenika, djece kojoj treba pokazati da možemo i moramo bolje, mogu reći da „moja svijeća i dalje gori“. Što se tiče onih drugih, vjerujem u onu dobru staru: „Netko to gore vidi sve.“. Možda smo uronjeni u nepravdu, možda smo bespomoćni, možda smo mali i neznatni. Brojevi, roba. Možda jesmo, ali ne trebamo biti žrtve. Ja nisam žrtva. Odbijam biti žrtva.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: