Kažu da je Hrvatska zemlja znanja. No dobro, tko vjeruje neka mu bude, ali veoma bi bilo dobro s vremena na vrijeme provjeriti koliko smo u zaostatku za gradivom na izvoru suvremene znanosti? Kada bismo ovo pitanje postavili našem ministru znanosti, obrazovanja i športa, zasigurno bi dobili odgovor da hrvatsko školstvo ne zaostaje niti malo, već ide u korak. Istina je međutim potpuno suprotna.

U nas će vam sve oprostiti, ali uspjeh nikako! Naravno, treba još vremena da se VŠMI u potpunosti afirmira, no put koji je izabrala mr.sc Vesna Bedeković sa svojim suradnicim, put je kojim se treba dalje ići na zadovoljstvo građana

Uvijek sam mislio da je drug Edvard Kardelj bio kompliciran čovjek. Ovaj dojam stekao sam još kao aktivni omladinac čitajući njegovu raspravu o pravcima razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja. Stariji se sigurno sjećaju tog poznatog dokumenta koji je bio sažet na nekih dvjestotinjak stranica školskog udžbenika. Riječ je u biti o radnom materijalu koji je trebao poslužiti kao osnova za diskusiju o daljnjem razvoju tadašnjeg jugoslavenskog socijalističkog sustava – glavnoj temi dnevnog reda 30. sjednice CK SKJ, održane u srpnju 1977., dva mjeseca prije nego što smo napucali SSSR u finalu europskog prvenstva u košarci.

Birokracija nije od jučer, ona obilježava svako društvo, od pamtivijeka, s tim da je u nekim razdobljima dominantna, a samo u rijetkim, sretnim razdobljima birokracija je pod društvenom kontrolom. Ona je i društveni odnos, a često se birokracijom označava i društveni sloj, najčešće državni aparat, privilegiran, izvan utjecaja ljudi koji rade u tzv. realnom sektoru.

I kod mladih i kod starijih, jedna čašica vodi dobrom raspoloženju, druga lošem ponašanju, treća pijenju, četvrta alkoholiziranju, no mladima netreba čak ni ona prva jer već činjenica da su mladi, da je pred njima cijeli život i svijet, treba ih činiti dobro raspoloženima!

Primarni uzrok zašto je na relaciji Dinamo – Hajduk, sve otišlo po zlu (jer ovo što se događa doista nije nikako dobro) vidim u činjenici da je nogomet preko noći postao ono što nikako ne smije biti – igra koja se doživljava kao nešto veoma ozbiljno i važno.

Zakoni za nebeska tijela se mijenjaju, pa je bolje i nama razmotriti kamo ići s državom. Država nije planet, ali kapital je lova, i tu opet dolazi do izražaja naša kreativnost da muljamo. Davne 1967. godine SAD i SSSR su potpisale nekakav sporazum o svemiru u kojemu se veli da ni jedna nacija ne može posjedovati dio Mjeseca ili asteroida.

O političkoj i moralnoj odgovornosti, koje u predizbornoj kampanji moraju biti ključni za biračku odluku, ne treba ni trošiti riječi: Jadranka Kosor, u najmanju ruku, svjesno je lagala javnost prešućujući kriminal u vlastitoj stranci, i to samo zato da ostane na vlasti.

Ovaj Đakićev zahtjev neizravno je poziv na uvođenje cenzure uz što često ide i zataškavanje, čega u nas također ne manjka a u dvadeset godina hrvatske demokracije HDZ je to usavršio do neslućenih razmjera.

Bogata, razmažena i preosjetljiva, Europa zaboravlja iz čega je izrasla. Hrvatska pak, zapletena u trice i kučine vlastitih trivijalnosti, nije naučila ni početi ozbiljno misliti o Europi

Povratak proizvodnji za sve vezane uz proračun djeluje staromodno. Zato treba početi govoriti o ‘ekonomskom ekosustavu’ u kojemu je jedna vrsta iznimno važna za ‘hranidbeni lanac’ drastično ugrožena.

Svemir – savršeno uređena prirodna struktura; svaka čestica na svome mjestu, sa sebi svojstvenom zadaćom. U tom beskonačnom prostranstvu milijarda nebeskih tijela ne postoji mirovanje, sve je u kretanju, i za sve što se kreće postoji samo jedan put – VRIJEME. Putanje kojima kruže zvijezde i planete, putovi kojim prolaze ljudi, samo su točke u vremenu.