Stjecajem životnih okolnosti bio sam prinuđen upisati fakultet u zrelim srednjim godinama. Diplomirao sam 2001., u 39 godini života. Za ovu temu važno je reći da sam bio dobar student, sasvim ravnopravan sa kolegama koji su došli s punim kapacitetom svježeg predznanja iz srednje škole – obrazovani prema suvremenim pedagoškim standardima i daleko naprednijem (i obimnijem) školskom programu od onoga iz mojih đačkih dana. Isto će vam, sasvim sigurno, potvrditi i mnogi drugi koji su prošli slično iskustvo, što je samo dokaz da u postojećim predmetima osnovnog i srednjeg obrazovanja ima veoma puno prostora za rasterećenje učenika.

Iskvareno i nevaljalo carstvo čovječanstva, koje se zarazilo vlastitom neumjerenošću i pohlepom, propalo je polako i mučno poput bolesnoga starca, a visoko iznad nečujnoga beskraja, nebom je kružila tek jedna letjelica, postajući sve teže primjetna i sve manje stvarna. Dok su se njena živa plavičasta svjetla polako gasila, udaljavajući se hitro spiralno putanjom, gasila se i nada ljudi koji su sada bili bespovratno izbrisani i za njih u ovim bezizlaznim vremenima više nije bilo spasa. No, u dalekoj Zemljinoj orbiti plamtila je još jedna ljudska svijest, zarobljena u hladnoj i skučenoj sobi okruženoj strogim i nepopustljivim čuvarima.

Svoj birački glas na prošlim parlamentarnim izborima veliki broj građana poklonio je don Ivanu Grubišiću, čiji status saborskog zastupnika Crkva smatra grešnim, pozivajući se u tom slučaju na Kanonsko pravo koje ju obvezuje da ovog “neposlušnog katoličkog svećenika” prisili na pokajanje te uz blagoslov Svete Stolice udalji iz Hrvatskog sabora.

Ostavši bez posljednjeg tračka nade koji ga je nekoć vodio kroz sve teže podnošljiv život, slabašni je bjednik ležao na pustome pijesku, čekajući kraj svih svojih muka i konačnu, nepovratnu smrt. Prazno i usijano polje prašine na kojem je njegovo tijelo posrnulo ne bijaše tek sitni dio veličanstvenog ljudskog svijeta, niti se iza njegova ruba naziraše mirisne i bogate oaze gdje su oni najhrabriji uvijek našli svoj spas. Suha i gola pustinja bila je tek ruševina nekoć moćnog imperija čovječanstva, koje je iscrpilo svoj jedini dom i neizmjernom pohlepom predodredilo vlastitu smrt. Nekoć su ondje nicala nepojmljiva čuda ljudske tehnologije, crpeći naizgled beskrajne resurse što su njihovo postojanje činili gotovo savršenim, a čisti i iskonski izvori koji su krijepili milijarde svojih bahatih gospodara, postadoše dijelom jedne prolazne utopije.

Istaknuti hrvatski književnik, dramatičar, pjesnik i liječnik Miroslav Feldman pojam je svih virovitičkih stihotvoritelja i suvremenih lirika. Rođen je 1899. u Virovitici. Nedugo nakon rođera seli u Zagreb i ondje završava Gimnaziju (1917.). U samome jeku Prvoga svjetskog rata mobiliziran je na bukovinski front sve od 1919. kada počinje studirati medicinu u Zagrebu, a doktorira u Beču. Većinu svoga života provodi u Zagrebu. Godine 1925. pristupa Komunističkoj partiji Hrvatske. Tijekom Drugoga svjetskog rata djeluje u partizanskoj mornarici. Godine 1944. putuje u El Shat i El Khatatbi (Egipat) gdje služi kao liječnik i amaterski novinar. Posjet Egiptu ostavit će duboki trag u njehovim stihovima i rečenicama.

15. travnja 2011., u Hrvatskoj muk, u Srbiji talambas; 16. studenog 2012. situacija obrnuta, u Srbiji muk, a u Hrvatskoj talambas. Psiholozi koji veoma dobro razumiju ponašanje zdravih ljudi objasnit će zašto je to normalno; jednako tako, psihijatri koji veoma dobro razumiju ponašanje bolesnih ljudi lako će objasniti zašto je to bolesno. Dijagnoze stručnjaka na istu reakciju, dakle, mogu biti sasvim različite. O tome se može raspravljati na dugo i naširoko. Ali jedno pitanje traži hitan odgovor: Prema čijoj dijagnozi će se pisati povijest?

Pepe je glupi provokator. On se prikrada jačem od sebe i udara ga po leđima. Veliki dečko se okreće i premlati ga do krvi, tako da Pepe odjuri u grmlje i pati sam dok mu rane zacijele. S druge strane, Bobo je miran tip. On skuplja plodove i gleda svoja posla. Nije peder, samo je pametan. Prilazi mu veliki dečko, frustriran zbog gubitka plijena i premlati jadnog Bobu, isto do krvi.

Pokušaj da se uvođenjem novih školskih predmeta popravi zdravstvena slika nacije – koja u posljednje vrijeme prečesto pokazuje simptome nedostatka elementarnog ljudskog, građanskog i kućnog odgoja – sasvim sam siguran, neće uroditi plodom. Kao što niti uvođenjem vjeronauka nismo postali bolji kršćani, tako niti uvođenjem zdravstvenog, građanskog ili bilo kojeg drugog odgoja nećemo, svi zajedno, postati “zdraviji”, tolerantniji i odgovorniji građani.

U zemlji imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali i suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave.

Teorija urote (poznata još i kao konspirativna teorija) počiva na pretpostavci da se iza nekog događaja krije neki krajnji razlog upakiran u zavaravajući plan, obično tajnog udruženja ili neke moćne organizacije. Ljudi im prilaze različito, a u praksi se najčešće susrećemo sa dvije krajnosti: od potpunog ignoriranja do opsesivne obuzetosti. Gdje je sredina?

"Sit gladnome ne vjeruje", "kako masakrirati obitelj kad ti je dosadno" ili zašto bih radije bio prljavi savski galeb na smetlištu Jakuševec. Primjeri prve značajke čovječnosti su političar i član korporacijskog odbora. I to ne zbog kravate. Ili možda baš zbog kravate... Ali pasivna agresija je karakteristična svima nama, da se ne zavaravamo bombastičnim uvodima.

Zima je okovala glavni grad Republike Makedonije. Skopje je utonulo u zimski san, u privremeno mirovanje do ponovnog buđenja vegetacije. Vardar je nosio svoju mutnu vodu i krivudao centrom grada, pored stadiona, prema Grčkoj. Kameni most prenosio je smrznute pješake na drugu stranu grada. Iako je bilo predblagdansko vrijeme u zraku se to nije osjećalo, a hladnoća je stezala sve više i više.