Kako je HDZ-u palo na pamet napraviti spot u kojem se obraćaju upravo onim građanima koji ne glasaju za njega?

Oduvijek su mostovi spajali ljude. Mislim da se iz takve potrebe rodio i ovaj most ponad kanala Oresund. Most spaja Dansku i Švedsku ili obratno, ovisno iz kojeg smjera dolazite. Povezuje područje Kopenhagena i švedskog Malmöa. Otvoren je u srpnju 2000. godine i trenutno je najduži most takve vrste u Europi. Ukupna dužina mu je 7, 845 metara i kombinacija je cestovnog i željezničkog prometa. Most završava na umjetno stvorenom otoku Paberholmu koji je glavna poveznica s Kopenhagenom do kojeg vodi tunel koji se nalazi u produžetku mosta.

Karlovac i Šibenik primjeri su gradova u kojima je uništena industrija. Zato su tamošnji nogometni klubovi bankrotirali. U Koprivnici NK Belupo ipak ima pomoć farmaceutske industrije. Pametnima dosta!

Ne može Kukuriku očekivati da društvo usavršava njih; ovoj zemlji napokon treba vlast koja će biti bolja od društva koje vodi. A sve dok nas Kukuriku hadezeovskim metodama bude uvjeravao da postoji razlika između njih i HDZ-a, habuši će dokazivati suprotno

Bio sam uvjeren da ću kolumnu pred izbore za Sabor 2011. napisati s lakoćom i zadovoljstvom. Ništa od toga – pišem je s mješavinom raznolikih osjećaja, zadovoljan što je na odlasku politička ekipa koja nam je zamalo dva desetljeća zagorčavala svakodnevni život, izbacujući nas iz takta, uglavnom nekompetentna, lažljiva i kradljiva.

Birači samo jednom u četiri godine mogu odlučivati koja će politika i koji ljudi upravljati zemljom, a kandidati imaju četiri godine da im se predstave i uvjere ih da je njihova ponuda baš ona koja zaslužuje povjerenje. Kroz te četiri godine treba pokazati koliko su nam otvoreni i demokratski mediji, koliko su u politički prostor spremni propustiti novih ideja i novih ljudi. Sve ostalo je obična farsa i manipulacija.

Na samome rubu stvarnosti nalazilo se neobjašnjivo i nepojmljivo mjesto, mistično, nestalno i nejasno poput sna i vječno poput vremena. Iako je to tmurno središte svega ikad stvorenog i razmeđa triju beskrajnih svjetova bilo oduvijek urezano u tkanje vremena, nikada nije postojalo , a oni koji su se na njemu nalazili smatrani su nepovratno izgubljenima ili nikad rođenima. U svijetu nepostojanja zvanome Atrofol sva bića bijahu neugledna poput sjena, a njihovo utočište je preplavilo prigušeno sivilo izbrisavši svo šarenilo koje se nalazilo u živućem svijetu. No, imali su nešto puno vrednije i bili su lišeni puno goreg zla od bezbolne jednolične tmine. Sa njihovih je pleća skinut teret dugoročne spoznaje i prije nego što uspiju i posumnjati u savršenstvo te vidjeti i najsitnije nedostatke u skromnim blagodatima, njihovo se sjećanje izbriše, a svijest im se povrati u stanje bezbrižnosti, odvojeno od apsolutne sreće, ali također bez ijednog traga tuge.

Zaljubio sam se u taj mali grad na prvi pogled, u njegovu zelenu boju vode u kanalima koji se protežu cijelim gradom. Labudovi i patke lijeno su plivale vodom i umirivale pogled. Uzduž kanala smještene su kavane i restorani sa svojim minijaturnim terasama. Grad je prepun cvijeća koje raste posvuda; na balkonima, po mostovima, uz ulice; dok grmolike rascvjetale penjačice se pokušavaju, preko krovova, vinuti u nebo. Zaustavio sam se, udahnuo punim plućima i osjetio isti onaj Annecy 12. stoljeća, onaj srednjovjekovni koji nije nestao nego se samo tiho uklopio u 21. stoljeće.

Danas se velik broj žena ponaša kao da moraju biti svemoguće i kao da je traženje pomoći i savjeta znak slabosti, a oduvijek se upravo to smatralo znakom mudrosti i snage. Kao da baš svi sve moraju sami znati, a o vještini traženja i primanja savjeta pojma nemaju. Pa onda ni ne umiju iskoristiti stručnjaka pored sebe i napredovati! Užas!

Tri tjedna pred izbore odlučio sam ne dirati se u nečiju stranačku politiku jer to bi se uvijek moglo protumačiti predizbornim navijanjem za “ove” ili “one druge”. U tom periodu govoriti ću, rekoh, samo o primarnim ljudskim potrebama i onim političkim ciljevima koje u svojem predizbornom programu ne spominje niti jedna jedina stranka u Hrvata, kao niti nosioci nezavisnih lista. A ono glasi: ISKORIJENITI GLAD i BESKUĆNIŠTVO.

"Ne želim biti najbogatiji čovjek na groblju". Ali, jesi, prijatelju. Trenutno si najbogatiji čovjek kojega smo pospremili "dva metra pod zemlju". Smrt ne pita što ti želiš. Ona dolazi po svoje. Život je ono što se računa.

Institucije, ponašaju se kao institucije!? Kao da u njima ne rade ljudi koji bi također trebali što bolje, profesionalnije, jednostavnije i odgovornije služiti građanima. Nezaposlenost, neizvjesnost pa i strah od budućnosti osjeća se u stvarnosti, ali i u „zraku“. Mladi s pravom očekuju odgovor na pitanje: što i gdje mogu raditi?