Za sve ima prvi put! I uvijek, za taj prvi put, kad bi mi bilo silno i jako i sudbinski stalo, a ujedno me bilo i strah, ponavljala bih u sebi tu izreku: Odvažne čuva sreća! To sam činila i 1992.godine kad sam se našla na radnom mjestu gdje sam se sve više osjećala grozno.

Sad nam tek preostaje da vidimo hoće li naše svijetle dike i perjanice biti loše sluge gorih gospodara ili dobroćudni pastiri koji će uspjeti utirati ovaj put kroz maglu nama tjeskobnoj guščadi. Ili ćemo kao sitnozuba marva tužno blejati čak i zbog to malo trave koja već nestaje pred našim očima.

Sofija nije Bugarska; tj. posjetiti samo Sofiju ne znači da ste upoznali Bugarsku, prvi je to zaključak nakon izlaska van grada na otvorenu cestu. Promatrajući sela i obrise gradova u daljini na cesti Sofija-Dupnica-Rila postaje jasnija ona izreka ''Što južnije to tužnije!''. Nije to bio lijep prizor za oči jer su sela izgledala iscrpljeno, što znači da ljudi žive dosta siromašno. Jedino su prizori udaljenih gorja i pašnjaka uz cestu prekrivenih lakim snježnim pokrovom uistinu činila razliku i popravljali dojam.

Balada je epsko lirska pjesma tužnog sadržaja i tragičnog završetka, mada na dijelove sve može zvučati divno i krasno. Ključ ovog književnog žanra je u tome da je pisac tijekom stvaranja djela u totalnom psihičkom rasulu. Takvo raspoloženje može prenijeti i na publiku pa postoji opasnost da svi zajedno padnu u tešku depresiju.

Stvarno smo mi čudan politički narod: uvijek nešto zanovijetamo, a malo toga istinski i objektivno zapažamo, a negativno mijenjamo!U poštanskom sandučiću zatekao sam brošuru „Sve što ste htjeli znati o Europskoj uniji“ i baš bih volio znati koliko je drugih građana Hrvatske pažljivo pročitalo ovu brošuru. Naime, mnogi se žale da nisu dovoljno informirani, a ova brošura ipak odgovara na temeljna pitanja Evropske zajednice i navodi promjene koje se mogu očekivati.

Na hrvatskim pravnim fakultetima studentima bi Turudićeve birtaške predstave iz sudnice trebali prikazivati kao primjer kako se gospodin sudac ne bi smio ponašati.

Trebalo je nekoliko stotina tisuća godina kako bi naši pradavni preci iz Afrike došli do Virovitice. Prvi pravi dokazi života u ovim krajevima penju se na nekoliko stotina metara nadmorske visine uz Bilogoru. Stari Mikeši željeli su imati sve pod budnim okom. Njih nije zanimalo porijeklo; pripadaju li oni Gotima, Slavenima, Irancima itd. Radilo se na Bilogori naveliko. Tijekom bakrenoga doba izrađuju stari Mikeši autohtonu keramiku virovitičke skupine, a između ostaloga znao se naći i koji komad nakita. Daleko su oni još od zlata i srebra. To su različiti kameni oblutci, vještom rukom izrađeni i uglađeni. Jelo se i pilo kod njih onako kako su imali. Što je muškarac ulovio od životinja to se jelo. Usput su jeli razno šumsko bobičasto voće, a obavezno su koju šakicu morali donijeti kući.

Zakonito i moralno. Isto ili različito? Različito, naravno, na žalost našem puku – na radost privilegiranim iznimkama koje nemoralne zakone koriste za osobnu korist. A na štetu građana lijepe naše. Kako drugačije objasniti pomamu nekolicine zastupnika u Saboru RH koji su stavili zastupnički mandat u mirovanje, otišli u mirovinu na JEDAN DAN i potom tu istu mirovinu stavili u mirovanje? Jednostavno, radi se o nemoralnoj (zlo)uporabi Zakona koji im to omogućuje.

Na našem portalu od utorka, 17. siječnja kreće nova rubrika „Virovitička povjestica“ koju će pisati gimnazijalac Vlatko Smiljanić. „Virovitičkoj javnosti želim prikazati virovitičku povijest, neke zanimljive podatke, pa čak i pokoju anegdote. Bit će to kratke crtice iz povijesti temeljene na izvorima, osobito iz starih novina“, objašnjava Vlatko.Vlatko Smiljanić rođen je 7. srpnja 1995. u Koriji gdje je od 2002. do 2006. godine pohađao područnu školu. Sljedeće četiri godine pohađa Osnovnu školu Vladimira Nazora, a sada je učenik drugoga razreda Gimnazije Petra Preradovića u Virovitici. Od petoga razreda osnovne škole polazi razna natjecanja, osobito istakavši se u povijesti, lidranu i kemiji.

Najveće razočaranje svakako je GONG. Nekada hrabra i dobro organizirana nevladina organizacija, zaslužna za poboljšanja izbornog procesa, izgubila je osjećaj za pravi trenutak. Godinama je šutjela, s pozom zagovornika europeizacije, a sada unazad nekoliko tjedana radi izravno protiv toga cilja

Zamorno sivilo Atrofola, koje bi u svakome tko nije svjedočio veličanstvenom sjaju života pobudilo tjeskobu, bezvoljnost i čežnju za boljom budućnosti ostalo je daleko iza njega. Kao novo biće, izbrisanih sjećanja na tiraniju cara umrlih i nerođenih i okrutno Akvarbudino izricanje presude, mudrac koji je nekoć očajnički pokušavao razgrnuti veo što skriva smisao stvarnosti, bit će poslan na zemaljski svijet kao neprimjetno, gotovo bezvrijedno biće gušeno pogrešnim ciljevima i prioritetima .Svi njegovi preci bijahu odavno svjesni bolne cijene izvanjskog blještavila i raznolikosti svijeta, a on će još dugo bespomoćno i naivno kročiti Zemljom, prije nego spozna sve njegove teškoće, dovoljno trnovite da se zapita jesu li ljepote svijeta vrijedne sviju patnji.

Prelistavajući malo izvore podataka o ovome gradu, pročitao sam nešto o povijesti ovoga grada koji se smjestio 50 km zapadno od Krakowa u Malopoljskom vojvodstvu. Dok nam na spomen ovoga grada, u većini slučajeva, misli skreću na Drugi svjetski rat, povijest mu je seže u srednji vijek. Pripajan je raznim regijama nakon podjele Poljske u 12. st., razaran je od Tatara u 13. st., naseljavan je i raseljavan sljedećih stoljeća, a u 17. st. razaraju ga Šveđani. U 18. st. preuzima ga Austrija nakon Prve podjele Poljske te je čak bio i pod Prusima.