Nije nemoguće, ali najgore bi bilo da panika što upravo obuzima Europu ponuka Hrvate da odustanu na samome pragu uspjeha. Trenutak, istina, nije povoljan: ulazimo kad EU trese potres dužničkih kriza nekoliko unijinih članica, a ozbiljni analitičari govore već i o mogućnosti raspada cijeloga političkog projekta.

Hrvatskom ruku pod ruku nekažnjeno šeću i vladaju ratni zločinci, ratni i poratni profiteri i politička oligarhija koja je zaboravila da državu čini njen narod, a ne vlast u službi mafije koja je financira i usmjerava joj pravac djelovanja

Dvadeset godina devastiranja hrvatske izvozne industrije glavni je razlog zbog kojeg bankari danas na stolu nemaju projekte koji bi jamčili godišnji povrat od 11 posto na kapital vlasnika njihovih banaka.

Kao i svih proteklih godina HDZ otvara vlastiti izbornu kampanju na isti način – sezonom lova na partizane. Živi primjerci koji su još ostali, pravi su kapitalci, i dok ih još ima treba to iskoristiti jer za koju godinu partizanska vrsta će potpuno izumrijeti. Rezultat je to velikog pomora u posljednjih dvadeset godina kakav se ne pamti još od vremena kada ih je poglavnik Ante Pavelić lovio zajedno sa Hitlerom i generalom Dražom. Kamo sve to vodi?

Dan je zakazan, izabiru se parole, zovu se građani cijelog svijeta da izađu na ulice i pokažu nezadovoljstvo globalnim stanjem. Niti Hrvatska nije izuzeta, događaj je kreiran, još ima poletnih s vjerom u bolje sutra i nadom da se to bolje može postići izlaskom na ulice.

Bjelodano je da veći dio ljudi, posebno stručnih i kvalitetnih, zazire od politike, ona je ljudima ogađena jer su je vladajući svojim (ne)djelovanjem kompromitirali kao djelatnost, shvaćena je u javnosti ne kao borba za opće dobro već kao najobičnija drpačina, egoistično prenemaganje u kojem je najvažnije napuniti vlastiti džep. No, do izbora za Sabor se dosta toga može promijeniti, izborna kampanja utjecat će ponešto na sada neodlučne, kriza se može produbiti – iz svijeta baš ne stižu optimističke vijesti,ima onih koji zloguko vide drugo dno svjetske krize, puno ovisi i o otvorenosti hrvatskih medija.

Pomaganje žrtvama podivljaloga švicarskog franka, oprost kredita braniteljima i zahtjevi za povratak iz drugoga mirovinskog stupa u prvi dokaz su da je građanima dosta kapitalističke slobode, koja nosi i rizike.

Eto do kakvih zastranjenja čovjeka dovede nepotrebno i ničim izazvano samodokazivanje da je Đakić, a ne Đakićka. Toliko te identitetske frustracije znaju zbuniti ljude da se Đakić ne treba čuditi ako konfuzan netko za njim podvikne: »Uf, kakva Đapićka!«

Prije četiri godine Ivo Sanader i Ivan Šuker uvjeravali su javnost kako globalna recesija ne može nauditi Hrvatskoj. Sada je na vratima novi šok, ali obrana se ne smišlja. Logično, pa godišnji su odmori!

Iako nakon pretrpljena pada i loma noge i rebara, treba odmor i brigu o zdravlju, nije joj bilo teško doći iz Opatije u Viroviticu. Za nju ne postoje veliki i mali gradovi, već gradovi u kojima se osjeća ugodno, za nju postoji publika kojoj valja doći.

Umjesto da odgovornost jasno pripiše Tuđmanu i HDZ-u, Josipović u predizborno vrijeme pomaže istom tom HDZ-u, pothranjujući stare tuđmanovske poluistine, koje su oslobađanje zemlje i odvele na optuženičku klupu

U čijem je interesu ostaviti takav biser devastiran dok se na svakom mogućem kvadratnom metru grade nekvalitetne apartmanske zgrade, u kojima sam boravila i ja, te primjećivala napukline na stropu napravljene nekvalitetnom izradom knaufa, probijanje vode iz okolnih zidova zgrada za koju se ne zna da li je kanalizacijska ili podzemnih voda? U čijem je interesu graditi te zgrade daleko od mora dok se arhitektonska diva nalazi tik do plaže i propada?