Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Podložni protiv slobode


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           30.03.2018.         529 pogleda
Podložni protiv slobode

Da, treba otvoreno reći – Istanbulska konvencija trebala bi štititi i pravo na izbor, a ne samo žene od nasilja. Da, treba otvoreno reći – Istanbulska konvencija trebala bi štititi svačije pravo da, zaštićen od nasilja, izabere što će biti, s kim će i kako živjeti, te kako će i s kim odgajati svoje klince – pod uvjetom, naravno, da ne nanosi zlo, i da djecu odgaja u sigurnosti i ljubavi. Da, treba otvoreno reći – Istanbulsku konvenciju ne bi trebalo braniti tvrdnjom kako u njoj nema onoga čime prijete biskupi i neprijatelji slobode, nego upravo obrnuto: trebalo bi je zastupati baš zato što, nadajmo se, može otvoriti put potpunoj zaštiti svakoga, bio on drukčiji na kakav god način želi. I zato, Interpretativna izjava nije mudro političko taktiziranje, nego jadni papirić straha.

A strahu mjesta nema. Jer, prijepor o Istanbulskoj konvenciji zapravo je banalno jednostavan: u slobodnome društvu, nitko nikoga ne smije mlatiti, i nitko nikome ne smije propisivati kako će živjeti. Želi li netko promijeniti spol? Neka ga promijeni. Želi li živjeti s nekim istoga spola? Neka živi. Želi odgajati djecu s istospolnim partnerom, rođenu tko zna kako? Neka odgaja. Postoji, dakako, i uvjerljiva većina koji bi da žive kako se »uvijek« živjelo. Naravno – neka živi. E, ali u toj uvjerljivoj većini nije malo onih koji bi da drugima zabrane da žive kako žele – pa, ako treba, i prisilom.

Takve se zabrane, u slobodnome društvu, ne smiju dopustiti. U tome je sav prijepor oko Istanbulske konvencije – da Crkva i neprijatelji slobode ovo društvo žele pretvoriti u gomilu neslobodnih poslušnica i poslušnika. Ali, neće uspjeti. Ne mogu uspjeti. Njihovi su pokušaji nepošteni i nedostojni, muka bude čovjeku od njih, ali su istodobno i groteskni, bizarni i grčeviti. Pa zar nije crkva, u posljednja tri stoljeća, izgubila svaku bitku sa slobodom? I nije li taj poraz bio toliko uvjerljiv da se danas sposobnost svake duhovne zajednice da izdrži izazov slobode smatra ključnim testom njezine vjerodostojnosti? Vi, gospodo svećenici s desnog krila Katoličke crkve u Hrvatskoj, taj test uvijek iznova ne uspijevate položiti. Vaša nesposobnost da živite u suvremenosti – groteskna je.

»Stvar je svačijeg osobnog izbora koliko se želi odmaknuti od tradicionalnih uloga u obitelji« – ta rečenica, koju je u novome broju 'Globusa' izgovorila rodonačelnica razlikovanja »spola« i »roda«, britanska sociologinja Ann Oakley, ključ je slobode kakvu zagovara pokret za rodnu ravnopravnost, koji je iznjedrio Istanbulsku konvenciju. To pravo na izbor na Zapadu se, srećom, danas više ne može uništititi, ma koliko se grčili neprijatelji slobode, od poljskih protivnika prava na pobačaj do hrvatskih obmanjivača koji tvrde da nastupaju u ime obitelji. Ne može se poništiti, jer je u srži suvremenog doba, tog spoja tehnologije koja omogućuje alternativne načine rađanja i podizanja djece, te trijumfa ljudskih prava koja su samosvijest individue podigla na još nedosegnutu razinu. I zato, bezobrazno je i uvredljivo da u slobodnome društvu itko tvrdi kako, za razliku od onih drugih, nastupa »u ime obitelji«. Ta sintagma, naime, želi sugerirati da su svi ostali, ako ne baš protiv – premda vjerojatno baš to! – a ono »mimo«, »usprkos« ili »bez« obitelji. Otkud im samo pravo? Otkud im pravo da onima drugima, koji ne misle da obitelj mora oponašati srednjevjekovnu teološku hijerarhiju, imputiraju da ne žive »u ime obitelji«? Bila bi stvar osnovne pristojnosti i elementarnoga demokratskog poštenja da prestanu tvrditi takvo što, pa da ime svoje udruge promijene u, barem, »U ime nekih obitelji«.

Ali, sve im je to uzalud. Istina, nanijet će štete, mnogima otežati život, mnoge pokolebati, neke i uplašiti – jer sloboda nije laka – možda pokvariti i neke zakone, kao što su pokvarili ustav. Ali, što su time postigli? Je li se promijenila ičija nutrina? Je li nestala ljudska volja za slobodom? Je li društvo postalo »crkvenije«, zanemarimo li ekrane HTV-a? Jesu li uspjeli promijeniti neistomišljenike? Ma dajte, molim vas – pa ni svećenici neće postati »crkveniji«, kako bi itko drugi? Ima ona dobra stara Lincolnova, koju vole citirati pragmatični Amerikanci: »Možete svakoga varati neko vrijeme, i nekoga sve vrijeme, ali ne možete svakoga varati sve vrijeme«. Tako i ovdje: želite slušati Crkvu? Nitko vam ne brani. Želite živjeti kako biskupi propisuju? Slobodno. Pristajete biti »drugotne«? Izvolite. Želite biti tuđe vlasništvo? Samo naprijed. Želite biti što vam drugi govore da jeste? Samo dajte. Želite biti podložni? Molim lijepo. Ali – ne dirajte one koji žele živjeti po svome. Ne dirajte njihovo pravo na slobodu. Ne dirajte one koji imaju svoj put, jer samo se tako može živjeti u miru. Shvatili vi to ili ne, današnjica nasilnike više jednostavno ne podnosi. Zakasnili ste. Tu bitku ne možete dobiti, jer sloboda je jača, bolja, ljepša i privlačnija od vas. Sloboda je žena. Svojeglava žena.

Kolumna Prnađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: