Čak 74 posto građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru
Premijer Plenković najnegativniji političar
Beljak: Postojeći politički sustav je potrošen- HSS će ponuditi nužne reforme
Europljani ove godine putovali iznad očekivanja, a 2018. planiraju i više
HGK podržava povećanje kvota za strane radnike
Istraga protiv Franje Lucića postala pravomoćna
Edo Maajka treći headliner Antivalentinova 3 u veljači u Domu sportova

Pedagogija štrajka

Etika svakodnevnice   |   Davor Suhan   |   26.11.2006.   | 1700 pogleda
Pedagogija  štrajka

Atmosferom u školskim hodnicima i razredima, dignitet struke doveden je toliko u pitanje da je ogorčenje prosvjetara na nisku plaču koje iskazuju štrajkom samo ispušni ventil kojim se više nastoje poravnati neki unutarnji psihološki pritisci nego podići vlastiti standard. Pad općih vrijednosti u društvu srozan je na razinu koja učenike navodi na ponašanje bez uvažavanja bilo kakvih autoriteta, te se sva kulturna i moralna destrukcija društva radikalizira kroz njihovo vladanje i pada na leđa nastavnika i profesora koji, objektivno gledajući, takve prilike nisu u stanju kontrolirati, a sve manje sa time se i nositi. Najblaže rečeno, prosvjeta sve više postaje zanimanje rizično po psihičko i fizičko zdravlje.

Podržavate li štrajk prosvjetnih radnika? To je pitanje koje smo ovih dana često postavljali jedni drugima. Kada kažem “postavljali” mislim prije svega na nas iz branše. I naravno, branša je ovoga puta, kao nikad do sada, jednoglasna u odgovoru – podrška je gotovo stopostotna. Ono sitno do sto “ide na dušu” ravnateljima škola i časnim sestrama koje predaju vjeronauk, ali njima nitko ne može išta prigovoriti jer družba je družba a služba je služba. Uostalom, samo po sebi je razumljivo zašto i zbog čega se ravnatelji i časne nisu pridružili kolegama, oni su ipak drugi “OUR” čija je reakcija na štrajk očekivana, stoga sveukupno gledajući možemo zaključiti da kolege u branši uglavnom nemaju dileme.

Jedino ne znam kamo ću sam sa sobom jer svaki štrajk prosvjetara promatram prvenstveno iz pedagoške perspektive koja se prema mojem poimanju struke po mnogo čemu kosi s pozicijom iz koje polaze sindikati. Ali, budimo korektni i nadasve objektivni…ta perspektiva otvara se samo u pogledu s biroa za zapošljavanje gdje vlada bonaca kao ulje, ali na vjetrovitoj pučini prosvjetarske struke razmišlja se drugačije, zato ću barem do kraja teksta biti suzdržan u svom opredjeljenju “za” ili “protiv”.

Dileme nije bilo niti kod učenika. I oni su podržali štrajk i to sa dvije ruke u zraku što bi se moglo statistički opisati kao podrška s 200 posto! Nek’ traje dok traje samo da nema škole, jedino što su oni stariji – koji razumiju o čemu se tu radi – umjesto profesorima, držali palčeve Vladi da kojim slučajem ne popusti tako brzo pred zahtjevima sindikata jer u suprotnom dogodilo bi se upravo ovo što se i dogodilo – škola je počela prije nego su se nadali, što njima svakako ne ide osobito na ruku. To što bi poslije morali odrađivati subote kako bi nadoknadili nastavu nije bio razlog za pretjeranu brigu jer to je ionako tek problem u futuru a učenike po običaju uvijek i jedino muče problemi u prezentu.

Sliku stanja “za” i “protiv” polako tek mijenjaju ankete roditelja. Oni čija su djeca čvrsti odlikaši uglavnom suosjećaju s prosvjetarima i pružaju im apsolutnu podršku, dok su roditelji čvrstih popravkaša uglavnom protiv štrajka, smatrajući da prosvjetari nisu zaslužili niti ovo plače što imaju. Ipak moram napomenuti da ovaj zaključak o stavu roditelja nije izveden iz reprezentativnog uzorka… riječ je o glasovima skupljenim metodom prisluškivanja razgovora u redovima na blagajnama samoposluge. Dakle, zanemarimo ih.

A što kažu novinari? Oni po običaju stvari gledaju iz nekog svog kuta. Koliko vidim, iz novina, u većini se slažu da su učitelji, nastavnici i profesori potplaćeni za posao koji rade te ih treba adekvatno nagraditi, ali ne zadržavaju se samo na tome već po običaju vječito grintaju i postavljaju razna pitanja. Jedno od njih je i to: hoće li povišenje plače išta pokrenuti na bolje u našem odgojno-obrazovnom sustavu? Pitanje je potpuno na mjestu jer štrajk nije otvorio samo pitanje standarda prosvjetnih radnika nego i općeg stanja u našem školstvu koje grca u daleko većim problemima nego što su, doista, mizerne plaće. Nema nikakve dileme da bi čak i sami prosvjetari pristali raditi za istu plaču samo kada bi im se osigurali pristojniji uvjeti za rad. A oni ne da su teški, ni vrlo teški, već u nekim sredinama i nepodnošljivi. To tvrdim odgovorno kao osoba koja se već duže vrijeme s profesionalnog stanovišta bavim ovom problematikom.

U pogledu toga, zasigurno neću pretjerati ako konstatiram slijedeće: atmosferom u školskim hodnicima i razredima, dignitet struke doveden je toliko u pitanje da je ogorčenje prosvjetara na nisku plaču koje iskazuju štrajkom samo ispušni ventil kojim se više nastoje poravnati neki unutarnji psihološki pritisci nego podići vlastiti standard. Pad općih vrijednosti u društvu srozan je na razinu koja učenike navodi na ponašanje bez uvažavanja bilo kakvih autoriteta, te se sva kulturna i moralna destrukcija društva radikalizira kroz njihovo vladanje i pada na leđa nastavnika i profesora koji, objektivno gledajući, takve prilike nisu u stanju kontrolirati, a sve manje sa time se i nositi. Najblaže rečeno, prosvjeta sve više postaje zanimanje rizično po psihičko i fizičko zdravlje.

Jedini koji tome nisu izloženi su učitelji i sveučilišni profesori, jer učionice razredne nastave i sveučilišne predavaonice su još jedine oaze zanata gdje se može uživati u ovom poslu. Ali predmetni nastavnici i profesori nisu te sreće i njim treba skinuti kapu do poda. Predavati u srednjoj školi kao i višim razredima osnovnih škola postalo je svakodnevna avantura poslije koje se u mnogim školama nakon svakog školskog sata broje sijede. Jedna kolegica, profesorica u srednjoj školi, sa nostalgijom se prisjeća nekadašnjih generacija sa kojima je uživala raditi, ali danas, kaže, da se svaki puta pomoli u sebi prije nego što uđe u razred. Nisu rijetki ni primjeri poput mog školskog kolege dipl. ing. strojarstva koji je već poslije dva mjeseca dao otkaz na mjesto nastavnika u jednoj strukovnoj školi jer se nije mogao nositi sa stresom izazvanog vladanjem učenika.

Raditi u takvim uvjetima ne samo da je teško nastavnicima i profesorima nego i velikoj većini samih učenika koji su jednako tako žrtve ove, iz dana u dan, sve nesnošljivije školske klime a čijim prilikama se linijom manjeg otpora moraju i sami prilagoditi, što u njima stvara veoma stresne psihičke konflikte.

Zato u ovome trenutku kada se urušava cijeli sustav pretpostavki za normalni život i rad u školama – moje etičke dileme na temu pedagoške dimenzije štrajka čvrsto me drže u pat poziciji. U nekim drugim, sređenijim prilikama, kao jedan iz branše osobno bih bio sklon reći da prosvjetari nisu u pravu, je smatram da postoje mnoge pedagoške reference koje idu u prilog tvrdnji da štrajkovima nije mjesto u školama, već se treba posegnuti za drugim mehanizmima demokratske bitke za vlastita prava… Ali, s druge strane, sve naprijed navedeno ne daje mi za pravo da osuđujem kolege koji su proteklih dana stavili ključ u bravu svojih učionica.
Korektnije od mene bilo bi izraziti im svoju sućut…i priznati iskreno kako ne bih volio da sam u njihovoj koži, te da moj status nezaposlenog profesora, upravo zbog njihove sudbine ne doživljavam tragično…Dapače, hvala ti bože što si mi uskratio i te muke...preživjeti ću ja i od povremenih honorara u mirnom sportskom klubu gdje radim s motiviranom djecom kojima je moj predmet vlastiti izbor…a to je sasvim druga priča… i svakako tema za neki drugi naslov.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

2.12.2006. 13:12
Nisu krivi židovi... Problem Židova i Srba naša politika je riješila. Ako se misli na ovaj incident koji se zbio u Austriji, to je problem Austrije a ne Hrvatske.
29.11.2006. 22:44
Nisu , jer većina visokoobrazovanih osoba i tako završi negdje na zapadu kao gotova visokostručna radna snaga.
Ljudi su siti financijske , duhovne i moralne bijede.....ili su možda za to sada krivi židovi.
29.11.2006. 10:06
Tako je! Kvalitetnije školstvo, obrazovanija nacija, što u konačnici znači - obrazovaniji birači. Tako će se konačno prekinuti utjecaj neobrazovane izborne baze s kojom je lako manipulirat a zbog svoje brojnosti imaju presudni utjecaj na izborima. Samo pitanje je da li desnim strankama to odgovara. U tom slučaju oni su gubitnici.
29.11.2006. 9:10
Treba konačno napraviti prioritete. Ali naši vlastodršci ne znaju gledati dugoročno, već od izbora do izbora i samo za svoj džep. Mislim da bi nam kvalitetno školovanje trebalo biti na prvom mjestu, a nema kvalitetnog školovanja bez kvalitenog učiteljskog i nastavničkog kadra. Dakle najbolje ljude treba zadržati u prosvjeti, a zadržat ćemo ih kada ih dobro platimo. Tako kvailtetan kadar proizvest će nove kvalittene kadrove koji će se kasnije dokazatati u gospoadarstvu. A kada budemo imali jako i kvaliteteno gospodarstvo imat ćemo jaku u kulturu.
28.11.2006. 13:08
Borba za sigurnu i zdravu sredinu u školama je briga za sigurnost i boljitak vlastitog djeteta.
VTčanka
28.11.2006. 12:42
Na tržištu svatko od nas sam sklapa ugovor sa svojim poslodavcem. Ne moraš raditi za 2500 ako ne želiš. Druga je stvar što nemaš puno za birati, a tome isto nisu krivi prosvjetari. Ali kvalitetno školovanje tvom djetetu može osigurati samo kvalitetna škola. Zato nastavnici trebaju našu podršku jer smo na istom poslu.
28.11.2006. 11:50
Prosvjetari su najmanje krivi što radnici imaju niske plače, osim toga po ljeti nastavnici imaju sjednice i seminare a godišnji im traje jednako kao i svima.
27.11.2006. 19:18
Da li tko pita kolike su plaće radnicima koji se ubijaju od posla po drugim poduzećima...ne vise od 2500kn a profesori imaju najmanje 4500 plus jos i putne troškove....svaki praznik su sloboni...cijelo ljeto i jos kukaju, pa to je prestrasno...I onda su oni malo plaćeni
Sramota!!!!!!!
VTčanka
27.11.2006. 16:29
Koliko novinari ne razumiju nastavnike i uskraćuju im podršku vidi se svaki dan na naslovnicama dnevnih novina. Teme koje komercijalni mediji svakodnevno nameću javnosti ne odgajaju mlade u duhu pozitivnih vrijednosti. Ne treba se zavaravati da djeca ne čitaju novine i ne gledaju dnevnik. Desetogodišnjak može pratiti sve medije kao i odrasla osoba i djeca dobro znaju o čemu odrasli razgovaraju i kakve riječi razmjenjuju. Već su medijski teoretičari ukazali na opću Bigbrotherizaciju Hrvatske. Sami nastavnici, čak i uz crkvu, preslabi su da se tome suprotstave.


Još iz kategorije Etika svakodnevnice



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: