Predsjedništvo HNS-a za predsjednika predlaže Ivana Vrdoljaka
Zastupnici: Umirovljenici su nam siromašni, uvijek iste udruge dobivaju novac
Rasprava na Odboru: Nužno je suzbijati homofobiju i nasilje prema LGBT osobama
Rasprava na Odboru: Nužno je suzbijati homofobiju i nasilje prema LGBT osobama
Ministarstvo branitelja odbacilo insinuacije o pogodovanju u javnoj nabavi automobila
HŽ Infrastruktura potvrdila kašnjenje radova na pruzi Dugo Selo-Križevci
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Noćni ribolov

Priča   |   Ivica Smolec
Velika Gorica /Zagreb   |   21.03.2008.   | 3649 pogleda
Noćni ribolov
Drhtim od uzbuđenja. Odlučio sam - nakon dugo vremena, noćas ću opet na vodu. Pripremam pribor i potrepštine: štapovi, sandučić sa sitnim priborom, žganci, baterijska svjetiljka, sredstvo za odbijanje komaraca, prijenosni hladnjak s tri piva... Samo da nešto ne zaboravim.
Zadnjih je dana tipično ljetno vrijeme – vrući, sunčani dani, ugodno svježe noći. Vlage u zraku malo previše, tlak zraka visok i stabilan. Vjetra nema. Možda će gristi? Najvažnije je da nađem dobro mjesto na vodi. Voda je niska, sigurno se pokazala ona šljunčana plažica na malom jezeru.
Parkiram podaleko od jezera i od plažice. Jezero je tiho, glatko. Zlatna, topla voda baca mi u oči pregršt sunčevih zraka. Sunce se smije: “A, evo tebe, dugo te nije bilo! Malo ću te gledati pa odlazim, a ti se dalje snalazi sam!”
I stvarno, dok raspremam pribor i trudim se napraviti moje privremeno boravište čim ugodnijim, suncu se sklapaju oči. Bacam šaku kukuruza za primamljivanje ribe, daleko koliko mogu, tamo gdje mislim zabaciti udice. Štropot zrnja po vodi podsjeća na pljusak, budi želju za toplom ljetnom kišom koje već dugo nije bilo. Čudaka to ne uznemiruje. Zijeva, trepne, prolijeva još malo zlata po vodi i nestaje iza krošanja.

Bok, sunce! Vidimo se ujutro! Ostao sam sam. Na jezeru ni žive duše. Sutra je radni dan, drugi ribiči čekaju vikend. Kupači su se razišli još prije mog dolaska. Ipak, pomalo postajem svjestan bujnog života oko mene. Nakon početnog nepovjerenja i muka, društvo me prihvaća. Najprije bojažljivo i ispitivački, a zatim sve glasnije i odlučnije, kreće razgovor žaba. Pridružuju im se kosovi, vrapčje društvo okupira grane pored mene. Ti neumorni brbljavci uvijek imaju još nešto za reći, svaki od njih misli da o temi zna više. Leteći, jarko ljubičasti insekti slijeću i polijeću sa svojih heliodroma, lišća lokvanja. Je li im to zadnji dan života? Iz vode viri glava kornjače, radoznalo me promatra. Ne miče se čak ni kad zabacujem udice.
Crveni vršci mojih pera vire iz vode, mirno, kao štapići mikada zabodeni u glinu. Gledam u njih neko vrijeme, čekajući da se barem malo pomaknu, zatitraju, krenu. Ništa. Pogled mi odluta. Površina vode skoro neprimjetno titra u sumraku. Voda je živa, tiho diše kraj mene. “Starče, odi doma spavati! Viš da se svi spremaju na san. Kaj ti to treba da tu probdiješ noć?”

Stvarno, moja se okolina utišala, stanovnici jezera i obale traže zaklone u lišću i travi, zaklone u kojima će moći spavati bez straha za život. Ova nježna nadolazeća noć pružit će im slatki san samo ako se najprije pobrinu za svoju sigurnost. Ali, neki se tek sad bude. Najprije komarci. Mažem svoje gole udove i lice sredstvom koje bi ih trebalo držati na distanci.
Još se nije sasvim spustio mrak, a moj stari drug već se diže iznad šumice s istočne strane i događa se čarolija. Do nedavno zlatna, voda se sve više srebri. Mjesec me pozdravlja kroz izmaglicu: “Stari moj, dugo te nije bilo! Skoro sam ti i facu zaboravil! Noćas bumo razgovarali ili barem meditirali zajedno, nadam se. Drago mi je da si opet tu!”

Bok, mesec! Dobro izgledaš, čim si stariji tim si lepši!

Pričamo. Prisjećam se naših zadnjih susreta od prije godinu dana. Bilo je to nedugo nakon što je umro moj sin jedinac. Svi su mi tada, naravno, izrazili sućut, ali su nakon nekoliko dana već pričali viceve u mom prisustvu. Dolazio sam tada nekoliko puta ovamo na noćni ribolov. Mjesec je svaki puta razgovarao sa mnom, plakao sa mnom, tješio me, hrabrio.
“Frend, vidim da si opet onaj stari. Drago mi je. Falil si mi. S tobom mi nikad nije dosadno.”
Tu sam, rista! Fala ti za sve! Kaj ima novog?
Provjeravam mamac na udici na većem štapu. Kuglica žganca se razmočila i samo je dio još gore. Stavljam novi. Nakratko moram posvijetliti da pronađem krpu u koju su umotani žganci. Gasim svjetiljku, mjesec se više ne vidi. Prekrivaju ga tanki, poluprozirni oblaci i samo prigušeno svjetlo na nebu, aureola oko oblaka, odaje gdje se nalazi. Čekam da se pojavi, da nastavimo razgovor, ali oblaci ga uporno skrivaju. Malo dalje na nebu, sve više zvijezda smije se svojim tajanstvenim kristalnim zveketom, gledajući me iz neizmjernih dubina svemira. Ne izgledaju spremne za razgovor. Ne gledaju me neprijateljski, ali su strašno daleke, hladne, strane, nedodirljive. Oslovljavam ih ali čini se da me ne čuju. Ipak, nakon nekog vremena do mene dopire tihi, vrckavi šapat na nepoznatom jeziku, koji konačno na neki način uspijevam razumjeti. “Tužan si, čovječe. Preni se, lijepa je noć a ljudski život je kratak.”
Zbunjen, ništa ne odgovaram. Jesam li zaista tužan? Zašto bih bio? Imam topli dom, cijenjen sam u društvu, uživam u ovom prekrasnom noćnom ribolovu... Da, želio bih ja i svašta što ne mogu imati, želio bih putovati, igrati se s unucima, želio bih da me dobra i draga žena poljubi kad se sutra ujutro vratim kući.
Ali, trebalo bi mi više od jednog cijelog života za sve što želim. A i ovaj više neće trajati predugo.
Da, želio bih ljubav.
Čučnem i uranjam ruku u toplu vodu, da sperem prljavštinu od žganaca, a voda ju blago obuhvaća, ne puštajući da ju izvučem.
Plačem.
Plačem očima i grlom, iako vele da to nije muški. Muškarci trebaju plakati samo dušom. Kad muškarac plače, samo bi on trebao znati da plače. I nitko drugi. Pa dobro, nitko me ne vidi, nitko se ne ruga. Smirujem se i voda mi pušta ruku. Krijesnica proleti pored mene.
Ljepotice mala, zamijeni mi mjesec. Tako sam sam, pričaj sa mnom!
Ali krijesnica ne razumije ili ne čuje. Svijetla točkica nestaje u mraku. Druga točkica, moje svjetleće pero, treperi, zajedno sa svojim odrazom, na vodi koju sam lagano zaljuljao izvlačeći ruku. Uskoro se smiruje voda, smiruje se i pero. I ja sam miran. Moj prijatelj, mjesec, zastrt je sve gušćim oblacima. Izgleda kao da se skupljaju između nas da bi nam osujetili razgovor.

Glupane stari, sad si dobil inspiraciju! - pričam sam sa sobom, palim svjetiljku i tražim račun iz trgovine u kojoj sam kupio pivo. Stavljam ga na kutiju s udicama, sjedam na šljunak a kutiju stavljam na koljeno. U džepu košulje uvijek imam zataknut flomaster. I pišem kratku pjesmu na poleđini računa. Vjerojatno glupu. Nema veze, nitko ju neće vidjeti, to je samo za moje oči i za moju dušu.
Moje su noći daljine plave
nad kojima lebdi pjena sna i jave.
Poći ću skoro, poletjet kao ptica,
vidjet ću opet neka draga lica.

Gasim svjetiljku. Zabliješten njenim svjetlom, ne shvaćam odmah da se nešto promijenilo. Usprkos oblacima koji su se proširili preko cijelog neba, uskoro zamjećujem i drugo pero, ono bez svjetla, na koje sam skoro zaboravio. Znači, jutro. Pa, prošla je i ova noć. Sviće, a nisam uopće umoran.
Svjetleće pero je nestalo! Hvatam štap, trgnem, osjećam otpor. Štap se svinuo. Zatežem, motam, privlačim. Voda se uzburkala, pojavljuje se riba. Velika. Šaran. Podmećem mrežu, oslobađam ga udice. Gledam visoka, tamna leđa, izbezumljene, izbuljene oči, škrge pulsiraju od napora i strave. Okrećem mrežu i puštam ga kući.
Zalutal si, prijatelju! Nisam ja tu zbog tebe.
Pospremam štapove u futrole, skupljam sve potrepštine u vrećice, uzimam i hladnjak s tri piva, ukrcavam stvari i sebe u auto. Uključujem brisače jer je počela tanka kišica.
Na ulazu u zgradu mimoilazim se sa susjedom s trećeg kata koji žuri na posao.
- Dobro jutro, sused! Je’l bilo kaj noćas?
- Noćas ništa, možda drugi put.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Ivica
5.4.2008. 14:01

:) Niti jednog komentara?!
Znači li to da nitko ne voli ribolov, da nitko ne voli noćni ribolov, da nitko ne odobrava puštanje šarana na slobodu ili da ama baš nitko, čekajući da riba zagrize ili, ispijajući kavu i pivo, sam, na terasi kafića, nije, razmišljao o svemu što mu se dogodilo u životu?! :)


Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: