Nije zlato sve što sja
Olimpijske igre su u tijeku. Mnogi ih shvaćaju veoma ozbiljno, neki i preozbiljno - čak toliko da u žaru sportske borbe zaborave na duh olimpizma: Pošteno pa kako bude.
Što se tiče fair-playa - reći će prof. dr. sc. Miodrag Mičović - radi se o principu etičkog karaktera koji obuhvaća pravila ponašanja koja proističu iz moralnih shvaćanja onih koji se bave sportskim aktivnostima o tome što se smije, a što se ne smije. ...Što se tiče sportaša, fair-play ponašanje podrazumijeva ne samo poštovanje utvrđenih pravila igre, nego i određeno držanje - poštovanje protivnika, očuvanje psihičkog i fizičkog dostojanstva, odricanje od nesportskih prednosti.
Veliki i mali
Godina je 1967., Nikola Pilić igra polufinale Wimbledona. U ključnim trenucima meča jedna sporna lopta donosi poen u njegovu korist. Jedini čovjek koji zna da je odluka pogrešna je upravo on. Prilazi glavnom sucu i traži da se poen vrati njegovom suparniku. Pilić na kraju gubi meč, ostaje bez silno željenog finala koje je možda propustio upravo u trenutku kada se odrekao nezaslužene prednosti. Ali s terena izlazi kao gospodin, ispraćen pljeskom publike koja stoji na nogama. Neke vrijednosti ipak nemaju cijenu.
Godina je, negdje, 70-i-neka. Po nekoji put u svojoj karijeri Mate Parlov rutinski privodi kraju boksački meč. Suparnik tetura po ringu, nacija očekuje konačni udarac za nokaut. Ali svi koji dobro poznaju našeg boksačkog asa znaju da taj film nećemo gledati. Nokautirati suparnika koji se nalazi na koljenima nije u stilu Velikog Mate. Istu etiku slijediti će kasnije i Željko Mavrović, koji to ne želi učiniti niti u trenu kada je ulog svjetska titula.
Godina je 2012., hrvatska vaterpolska reprezentacija igra utakmicu drugog kola olimpijskog turnira u Londonu. U posljednjim sekundama utakmice suparnik postiže izjednačujući zgoditak. Suci međutim donose pogrešnu odluku: lopta nije prešla crtu. 5000 ljudi okolo bazena vidi nepravdu (jednom uživo i nekoliko puta usporeno). Slijedi zvižduk i glasni protesti prepunog gledališta, traži se ispravak sudačke pogreške...Naši dečki šute. Turnir se nastavlja, ali olimpijska medalja više nema isti sjaj.
članak za pet ( po mojem skromnom mišljenju ) pozdrav,...
Dok sam pisao kolumnu nisam niti malo dvojio o tome da su u tom trenutku naši vaterpolisti bili svjesni da su Španjolci oštećeni. Tako mislim i sada. O tome najbolje govori i reakcija Rudića koji protestira što se snimka spornog trenutka stalno ponavlja (što je pravilima zabranjeno). Da smo bili čvrsto uvjereni u našu istinu nama to ne bi smetalo jer bi nam ponavljanje snimke moglo ići samo u prilog. Ali suprotno tome mi energično zahtijevamo da se ponavljanje video snimka zaustavi. Obzirom da se radi o veoma spornom momentu utakmice čiji epilog direktno utječe na ishod konačnog rezultata, to baš i nije gesta za fair-play jer u takvim prilikama pravog sportaša zanima samo istina te sigurno ne inzistira na nekom sasvim sporednom pravilu koje ne ide u prilog donošenju ispravne sudačke odluke. Dakle Rudić time pokazuje da mu je pobjeda važnija od potrebe da se sporna situacija izvede na čistac i nimalo ne uvažava osjećaje suparnika koji vjeruje da je oštećen. Nakon toga više uopće nije važno je li gol bio ili nije.