Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Neil Gaiman: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju


  Kultura           Neil Gaiman           25.04.2018.         582 pogleda
Neil Gaiman: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

Knjižnice su mjesta na koja ljudi odlaze po informacije. Knjige su tek vrh informacijskog ledenjaka: one su tamo i knjižnice vam ih mogu pribaviti – slobodno i zakonito. Više nego ikada prije, djeca posuđuju u knjižnicama - i to knjige svih vrsta – i papirne, i digitalne, i audioknjige. Ali knjižnice su isto tako mjesta na kojima ljudi - koji možda nemaju kompjutere, koji možda nisu spojeni na internet - mogu izaći na web, bez da pritom išta plate. To je iznimno važno danas kada, primjerice, nalaženje posla, prijava za posao ili ostvarenje olakšica u sve većoj mjeri sele na web. Knjižničari ljudima mogu pomoći da navigiraju takvim svijetom.

Ne vjerujem da će se sve knjige preseliti na ekrane ili da bi se takvo što trebalo dogoditi. Kao što mi je jednom ukazao Douglas Adams, više od 20 godina prije negoli se pojavio Kindle, fizička je knjiga kao morski pas. Morski su psi stari: morskih pasa bilo je u oceanima prije dinosaura. A razlog zbog kojeg su morski psi još uvijek tu jest taj što su morski psi bolji u bivanju morskim psima od ikoga drugog. Fizičke su knjige čvrste, teško ih je uništiti, otporne su na kupanje, idu na sunčev pogon, dobro leže u ruci: one su jednostavno dobre u bivanju knjigama i uvijek će za njih biti mjesta. One spadaju u knjižnice, baš kao što su knjižnice već postale mjesta na koja možete ići kako biste došli do e-knjiga, audioknjiga i DVD-a i web-sadržaja. Knjižnica je repozitorij informacija i svakom građaninu omogućuje jednakopravan pristup, što uključuje i informacije o zdravlju i mentalnom zdravlju. Knjižnica je prostor zajednice. Ona je sigurno mjesto, utočište u svijetu. Ona je mjesto u kojem se nalaze knjižničari. Već danas moramo početi zamišljati kako će knjižnice izgledati u budućnosti.

U ovom svijetu teksta i emaila, svijetu pisane informacije, pismenost je važnija negoli ikada prije. Mi trebamo čitati i trebamo pisati. Trebaju nam globalni građani koji mogu s lakoćom čitati, razumjeti što čitaju, shvaćati nijanse i sami biti shvaćeni.

Knjižnice su, ustvari, dveri u budućnost. Stoga je nesretna okolnost što trenutno svjedočimo kako lokalne vlasti diljem svijeta grabe priliku da zatvore knjižnice. Vide to kao lak način da uštede novac i pritom ne shvaćaju da kradu od budućnosti kako bi platili današnjicu, ne shvaćaju da zatvaraju dveri koje bi trebale ostati otvorene.

Prema nedavnoj studiji koju je provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Engleska je, jedina zemlja u kojoj je najstarija dobna skupina pismenija, uključivši matematičku pismenost, negoli najmlađa dobna grupa, i to nakon što se u obzir uzmu i drugi faktori, kao što su rod, socioekonomska pozadina i vrsta zanimanja.

Drugim riječima, naša djeca i unuci nepismeniji su od nas. Manje su sposobni navigirati svijetom, razumjeti svijet kako bi riješili njegove probleme. Njih je lakše lagati, lakše ih je zavesti i oni će biti manje sposobni promijeniti svijet u kojem se nađu, teže će se zapošljavati. Sve to skupa. A kao zemlja, Engleska će zaostati daleko iza drugih razvijenih nacija jer će joj nedostajati obrazovane radne snage.

Knjige su način na koji komuniciramo s mrtvima. Način na koji učimo lekcije od onih koji više nisu s nama, lekcije na kojima se čovječanstvo izgradilo, napredovalo. To su lekcije koje su učinile da znanje bude kumulativno, a ne nešto što treba učiti iznova i onda opet iznova. Postoje priče koje su starije od mnogih zemalja, priče koje su uvelike nadživjele kulture i zgrade u kojima su po prvi puta ispričane.

Držim da imamo odgovornosti prema budućnosti. Odgovornosti i obveze prema našoj djeci i odraslim osobama koje će ta djeca postati, svijetu u kojem se zateći i nastaniti ga. Svi mi – kao čitatelji, pisci, građani – imamo obveze. Pokušat ću ovdje i formulirati neke od tih obveza.

Vjerujem da svi imamo obvezu čitati iz zadovoljstva, na privatnim i javnim mjestima. Čitamo li iz zadovoljstva i ako nas drugi vide da čitamo, onda učimo i vježbamo maštu. Pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.

Imamo obvezu podržavati knjižnice. Koristiti se knjižnicama, ohrabrivati druge da se koriste njima, protestirati kad se knjižnice zatvore. Ako ne cijenimo knjižnice, onda ne cijenimo informacije ili kulturu ili mudrost. Utišavamo glasove prošlosti i nanosimo štetu budućnosti.

Imamo obvezu djeci čitati naglas. Čitati im ono u čemu uživaju. Čitati im priče od kojih smo već umorni. Uživljavati se u glasove, sve skupa načiniti zanimljivim i ne prestati čitati djeci samo zato što su i sama naučila čitati. Imamo obvezu koristiti se čitanjem naglas kao vremenom stvaranja spona, kao vremenom kada ne provjeravamo telefone, kada zanemarujemo svijet i njegova ometanja.

Imamo obvezu upotrebljavati jezik. Tjerati sami sebe naprijed: pronaći što riječi znače i kako se njima koristiti, komunicirati jasno, reći što mislimo. Ne smijemo pokušavati zamrzavati jezik ili se pretvarati da je jezik mrtva stvar koja se mora štovati. Jezikom se moramo koristiti kao živom stvari, kao nečim što teče i posuđuje riječi i dozvoljava da se značenja i izgovori tijekom vremena mijenjaju.

Mi pisci, osobito pisci za djecu, ali i svi drugi – imamo obvezu prema našim čitateljima: to je obveza da pišemo istinite riječi, što je naročito važno kada stvaramo priče o ljudima koji ne postoje, na mjestima koja nikad nisu postojala. Imamo obvezu shvatiti da istina nije sadržana u onom što se zbiva, već je istina u onome što nam priopćava tko ustvari jesmo. U konačnici, fikcija je laž koja nam govori istinu. Imamo obvezu ne dosađivati svojim čitateljima, već učiniti da osjete kako moraju nastaviti okretati stranice. Naposljetku, jedan od najboljih lijekova za čitatelja koji oklijeva jest priča koja se ne može prestati čitati. I premda moramo našim čitateljima govoriti istinite stvari, opskrbiti ih oružjima i oklopom te im predati koju god mudrost da smo nazreli tijekom ovog svog kratkog boravka na ovom zelenom svijetu, mi pisci isto tako imamo obvezu ne propovijedati, ne držati lekcije, ne moralizirati, ne natrpavati naše čitatelje kao što odrasle ptice hrane svoje ptiće sažvakanim crvima. Također imamo obvezu nikada, ikada, pod ikakvim okolnostima, ne napisati ništa za djecu što i sami ne bismo htjeli čitati.

Imamo obvezu shvatiti i priznati da kao pisci za djecu obavljamo važan posao. Jer ako zabrljamo, ako pišemo dosadne knjige koje djecu odvraćaju od čitanja i od knjiga, onda smo skratili vlastitu budućnost i umanjili budućnost naše djece.

Svi mi, odrasli i djeca, pisci i čitatelji – imao obvezu snatriti. Imamo obvezu zamišljati. Lako je pretvarati se da nitko ne može ništa promijeniti, da se nalazimo u svijetu u kojem je društvo veliko, a pojedinac je manji od svega: atom u zidu, zrno riže u rižištu. Ali istina je da pojedinci mogu promijeniti svijet. Iznova i iznova, pojedinci stvaraju budućnost i čine to tako što zamišljaju da stvari mogu biti drugačije.

Pogledajte oko sebe: zaista to mislim. Zastanite na trenutak i osmotrite sobu u kojoj se nalazite. Ukazat ću na nešto toliko jednostavno da je to vrlo lako zaboraviti. Sve što vidimo, uključujući zidove, u nekom je trenutku bilo zamišljeno. Netko je odlučio da je lakše sjediti na stolici negoli na zemlji, pa je zamislio stolicu. Netko je zamislio način koji nam omogućuje da se sretnemo tu, u Londonu, da svi skupa popričamo, a da pritom ne prokisnemo. Ova soba i sve stvari u njoj, i sve druge stvari u ovoj zgradi, ovom gradu, postoje zato što su ljudi zamišljali stvari, iznova i iznova i iznova.

Imamo obvezu svojim političarima kazati što želimo. Imamo obvezu da – bez obzira na stranačku pripadnost - glasamo protiv političara koji ne razumiju vrijednost čitanja u stvaranju valjanih građana, protiv političara koji ne žele djelovati u smjeru očuvanja i zaštite znanja te ohrabrivati pismenost. To nije stvar stranačke politike. To je stvar zajedničke ljudskosti.

Alberta Einsteina jednom su pitali kako djecu možemo učiniti inteligentnima. Njegov je odgovor bio istovremeno jednostavan i mudar: „Ako želite da vam djeca budu inteligentna“, rekao je, “čitajte im bajke. Ako želite da budu još inteligentnija, čitajte im još više bajki.“ On je shvaćao vrijednost čitanja i maštanja. Nadam se da našoj djeci možemo pružiti svijet u kojem će čitati i u kojem će im se čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti. 

Ulomak iz teksta objavljenog u Guardianu 2013.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kultura



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: