Ljubo Ruben Weiss: Dnevnik za Radio «Slobodna Europa» (I dio)

Naš suradnik Ljubo R. Weiss dobio je poziv Radio stanice Slobodna Evropa da vodi Dnevnik za tu radio stanicu koji je u zvučnoj verziji emitiran u subotu, 9. svibnja 2009. godine. Smatra se velikim priznanjem i čašću biti odabran za osobu koja vodi takav Dnevnik i vjerojatno je prvi Virovitičanin kojem je to omogućeno. Dnevnik je vodio sedam dana, a mi ćemo ga objavljivati u nastavcima. Dnevnik za Radio Slobodnu Europu već godinama vode ugledni intelektualci iz regije, a pisati Dnevnik za tu radio stanicu sa sjedištem u Pragu smatra se osobitom čašću.

Subota, 2.5.2009.

    Subota je, Šabat pa iako nisam ortodoksni vjernik nastojim što više, taj dan, živjeti duhovno, okrenut Hašemu, Stvoritelju. Obično listam Talmud i prisjećam se dijelova koji su odavno podcrtani. Otac je za Prvi maj, drugi svoj rođendan, okupljao sve Weissove i išlo bi se na janjetinu s mladim lukom, druženje, «šmuzovanje». Zašto drugi rođendan? Otac je smatrao da je tada ponovo rođen. Od 1. na 2 svibanj 1945. stražari logora Dachau koji su izveli kolonu smrti iz logora i krenuli s njom prema planinama iznad Muenchena, odjednom su počeli presvlačiti svoje uniforme u civilna odijela, skrivati se...Kolona logoraša u blizini Garmischpartenkuerchena  2. 5. 1945. raspršila se i izgladnjeli pojedinci primani su u kuće domaćina koji nisu mogli vjerovati svojim očima, prugasta odijela, izgladnjeli, neispavani...Tek drugi dan nakon što je  broj zamijenjen  imenom, stigla je američka vojska, otac je smješten u  vojnu bolnicu i to je bilo  o s l o b o đ e n j e...Oca nema među živima, sjećanja ostaju.

   Moderni život podrazumijeva Internet komunikaciju i povremeno mi se čini da virtualni svijet odnosi prevagu nad stvarnim životom. Evo, i danas: red  e-mailova, red SMS-ova, red portala, red televizije, red telefonskih razgovora...Obavezno gledam «Prizmu» i «Duhovne izazove», danas ponovo slušam govore iz Jasenovca, briljantan komentar  starog druga Ine Beškera iz Vatikana, a pred posjet pape Benedikta XVI Izraelu.. Od portala, zadržavam se na www.virovitica.net  gdje opet čitam komentare na moju kolumnu «Vici Vukojeviću vrane popile mozak».Virovitica net portal je novinara Gorana Gazdeka kojeg uređuje  profesionalno i smjelo i gdje imam «otvorene stranice».

     Poruka stiže od poznatog hrvatskog književnika i prijatelja Luje Bauera (vrsno hrvatsko pero, upravo se vratio iz Beča), koji me uključuje u raspravu FB prijatelja  na temu «Studenti i radnički protesti»..Lujo piše da demokracija nije pojava koja se privatizira i služi samo privatnim interesima grupe na vlasti, vladajuće valja trgnuti, probuditi, da se vladaju istinski demokratski... Dodajem: Hrvatska od osamostaljenja 1991., izuzevši ratne godine, nije bila u većoj krizi. Vladajuće «elite» nemaju više autoritet, potrošeni su svi krediti, protestni potencijal je izuzetno velik, uz bolju artikulaciju revolta radnika i studenata, uz vođu koji će se brzo profilirati,  imamo stanje gdje bi časno bilo da Vlada podnese ostavku i raspišu se prijevremeni izbori. Miran odstup znači mirno se odreći «slasti i masti», nečuvenih privilegija, prikriti tragove velikih malverzacija, a to s obzirom na balkanski mentalitet i primitivizam koji nažalost dominira u Hrvatskoj, nije moguće. Možda malo prestrogo, ali u osnovi se slažem se s nekima da u Hrvatskoj imamo umjesto demokracije - mafiokraciju!  Pribojavam se  nasilja na ulicama i fakultetima, represije pa i krvoprolića.

   S obzirom na neuspjelu operaciju kralježnice ovisim podosta o drugim ljudima. I danas mi nesebično pomaže  ljubazna apotekarka, pouzdana i marljiva maserka i dobra susjeda A. Na muci poznaju se prijatelji i junaci..

Nedjelja,3.5..2009.

     Podnevno ritualno otvaranje kompjutera i pogled na OUTLOOK  EXPRESS. Dogovaram sa Sonjom Samokovlija, urednicom časopisa Ruah Hadaša (časopis židovske organizacije Bet Izrael, usput unuka mog omiljenog književnika Isaka Samokovlije), daljnju suradnju. Zanimljivo da ne želi  prenijeti članak o Vici Vukojeviću smatrajući da se obraćanjem pažnje na takve  izjave «radi reklama budaletinama».Tu se očituju dvije koncepcije pristupa antisemitskim pojavama - dok su jedni za žestoke polemike i razjašnjavanja (tu i sebe ubrajam), drugi su za ignoriranje. Ima i onih koji smatraju čak da se reagiranjem potiču novi valovi antisemitizma i da tu mediji igraju važnu ulogu. Ne, antisemitizam postoji, u Hrvatskoj se povećava, malo ubrzanije nego u svijetu, bez obzira pisalo se ili ne o njemu, a generiran je posvemašnjom krizom; vlastima u određenoj mjeri i odgovara, jer se odgovornost prebacuje na «vječno  krive Židove», što nije nikakva novost pod kapom nebeskom.

    Javila mi se i Jadranka G., mailom iz Beča, nakon odmora na Woerthersee, draga prijateljica koja mi, zajedno s mužem I., pomagala je  i pomaže u ovoj ne baš lakoj fazi života. Trenutno rješavamo jedan problem tipa kvadrature kruga - prodaju dijela knjiga preostalih nakon zatvaranja moje knjižare u Beču, krajem 2005. godine!  Prebacivanje  privatne biblioteke JUDAICE (oko 800 knjiga skupljanih 40 godina, među kojima ima prvorazrednih rariteta) iz Beča, preko Zagreba do Virovitice, bliži se kraju. Nije lako sada, u krizi, prodati ništa  a kamoli knjige (da, lijekove za svinjsku gripu jest, planuli su u hrvatskim ljekarnama). I u tih nekoliko tisuća knjiga ex-knjižare ima i vrijednih rariteta, pregovaramo s nekoliko zainteresiranih institucija, nitko, za sada, ne reagira. Ponudio sam te knjige i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Hrvatske u Zagrebu, povoljno, no  skeptičan sam vezano za odgovor. Šteta, kada dođe vrijeme da knjige zamalo ništa nikome ne znače, to ne sluti na dobro. Ili, sam pesimista, kakav sam često bio u životu, ne znam!?

    Od poneke TV emisije gledam  rado razgovore koje Aleksandar Aca Stanković vodi u «Nedjeljom u 2» s često, vrlo zanimljivim gostima. Aktualan je, kritičan, elokventan, goste propitkuje bez velikih obzira. Danas mu je gost bio asistent s Filozofskog fakulteta dr. Mate Kapović i dominirale su teme vezane za studentski bunt. Budi to uspomene na 1971. i djelovanje  frakcije tzv. lijeve frakcije unutar pokreta sveučilištaraca, teme nedovoljno istražene do danas.Za neprilike pod Sljemenom uvijek su bili krivi oni pod Avalom - tko će sada biti kriv što je obrazovanje ipak privilegija sinova i kćeri bogatih Hrvata, a siromašni studenti kako se snađu? Riječ je o buntu buduće hrvatske inteligencije i čudim se da se revolt nije dogodio ranije. Vezao bih visinu školarine još izravnije za uspjeh studenata i socijalnim elementima vezanim za studiranje, olakšao ga onima talentiranima, a slabijeg imovnog stanja. Plašim se podjele među studentima na socijalno i nacionalno osviještene, poticane izvana, što u krajnjem može dovesti do sukoba među njima, a što bi već dobrano poljuljanoj Vladi na neki način, samo koristilo. Nadam se da će represivne mjere vlasti izostati jer  bi one izazvale strahovito reagiranje studenata, ali i građana. Postoji mogućnost povezivanja studentskih i radničkih demonstracija što može stvoriti buntovni potencijala nesagledive razorne moći. Sve je jasnije da tržište nije svemoćni i magični regulator socijalno-ekonomskih odnosa i ne bi me iznenadilo da idućih desetak godina u Hrvatskoj i šire, ponovo zažive  socijalističke ideje pa se reafirmira i marksizam kao filozofija, svjetonazor pa i ideologija.

    Navečer u žustroj diskusiji s poznatim virovitičkim ugostiteljem u restoranu u kojem imam «svoj stol».Tema: studentska buna i školarine!

   Rođak iz Kanade, Kon, šalje mi pjesmu Marijana Beneša «Ne psuj mi Tita».

Ponedjeljak, 4.3.2009.

    Registriran sam na tri adrese, a živim samo na jednoj, u Virovitici, upravo zbog nezgodnih zdravstvenih okolnosti. U roditeljskoj sam kući u Virovitici, a mogao bih, da sam boljeg zdravlja, živjeti i u Zagrebu, pa i u Beču. Sit sam velikih bučnih gradova koji kao neprirodne aglomeracije oduzimaju čovjeku energiju. Nažalost, i provincijalna panonska sredina oduzima čovjeku vedrinu i optimizam - sjećam se Danila Kiša koji je negdje zapisao da ono što se događa  u Panoniji kao da se događa na dnu morskome... Zahvaljujući modernim komunikacijama, posebno Netu, osjećam se kozmopolitom, na mnoga mjesta raspleten, rekao bih pjesnički, sve do zvijezda.

   U virovitičkom kraju pripremaju se lokalni izbori, a kako je ovo kraj plodne ravnice s blago povijenom Bilogorom, živi se prvenstveno od poljoprivrede tj. šećerne repe, kukuruza, pšenice, duhana, krumpira, paprike, voćarstva, i nekoliko relativno manjih tvornica (šećerana, TVIN...) Umalo da me nisu kritičari razapeli kada sam svojevremeno napisao kako imam osjećaj da je Virovitica, inače bastion HDZ-a,  «ukleti grad». Jer u sve se može dirnuti, ali ovdje ne i nikako i nikada u Domovinski rat, pokojnog predsjednika Tuđmana, branitelje i lokal-patriotske osjećaje. Mi Weissovi smo zadnja židovska obitelj, veliki gubitnici - ništa od restitucije imovine, ništa od odštete za dinamitom srušenu malu vikend - kuću; toleriraju nas, ali ne obeštećuju. Godine 1941. u Virovitici i okolici 230 židovskih duša, danas samo nekoliko. Tužno, trebalo bi vrisnuti do neba! Iako sam očekivao odštetu za dinamitom srušenu vikendicu - radilo se o terorističkom aktu, najvjerojatnije «honoraru» za dva kritička teksta vezana za «dr.» Tuđmana, nadležno ministarstvo (Petar Čobanković) prije nekoliko tjedana poslalo mi je negativan odgovor (baš za Jom hašoa - Dan sjećanja na žrtve Holokausta!!) na molbu za odštetu odnosno nadoknadu ratne štete. Jedina satisfakcija su mi brojni čitatelji portala virovitica. net i prijatelji rasuti po svijetu, koji razumiju moje kritičke članke, razumiju obiteljsku situaciji  i sokole me.

   Pokušavam plasirati, već prije nekoliko tjedana napisani članak, mislim kvalitetan i studiozan, o šefu osoblja Bijele kuće, Rahmu Israelu Emanuelu, desnoj ruci Baracka Obame, ali bez uspjeha. «Globus» je  nagovijestio da im treba povod,( imaju ga: sto dana od inauguracije), ali sada se povlače, uz smiješna obrazloženja umjesto da otvoreno kažu da nemaju financijska sredstva plaćati vanjske suradnike.»Slobodna Dalmacija» i  gl. urednik Zoran Krželj opravdavaju se brojnim oglasima pred lokalne izbore koji izravno donose novac, ali kod njih još ima malo nade. Bez novinara specijalista, neke vrste znalaca posla, u koje ubrajam «skromno « i sebe, hrvatski žurnalizam, uz časne iznimke, pada na najniže grane u zadnjih pedesetak godina.

   Trenutno pratim slučaj raspodjele državne zemlje poljoprivrednicima u jednom većem mjestu kraj Virovitice i kako se drakonski vladajuća HDZ politička struktura obračunava s dva nezadovoljnika - seljaka, ali i branitelja, koji su dirnuli u osinje gnijezdo...Optužuju ih za širenje lažnih i uznemirujućih vijesti što podsjeća na nekadašnji verbalni delikt. Ali, tko se pitao nisu li notorne laži Vice Vukojevića o upravljanju Jasenovcem također širenje lažnih vijesti? Jedna firma dobila je u koncesiju 1400 hektara zemlje u toj općini, a drugima - grumeni zemlje, dovoljni za pokop. Najlošije su prošli preostali seljaci Srbi u nekoliko sela i sada se naveliko raspravlja da li je to istina i po običaju, uvijek se nađu i pokoji dvorski Srbi koji drže stranu onih koji su počinili nemoralnu otimačinu. Kao što smo mi Židovi imali  (i imamo) svoje dvorske Židove tako, eto, pojavljuje se i kategorija «dvorskih Srba».Inače, nekada je u Virovitici i virovitičkom kraju živjelo 12 % srpskog stanovništva, a danas ni 5 %. «Humano preseljenje naroda»? Nema ni jednog jedinog Srba na nekom značajnijem položaju, a  grad i Županija se u 18 godina nisu pomakli s mjesta, dakle, Srba nema koji bi «drmali», a očitijeg napretka također. Tko je kriv? Da nije hrvatski kralj jal ili odljev hrvatske pameti iz provincije, pa i iz Hrvatske?

                                                        (nastavit će se!)