Ljubo R. Weiss: Žuži Jelinek ostala svoja - osebujna, prepoznatljiva, neumorna

  Dvorana Gradske knjižnica i čitaonica u utorak navečer, 9. kolovoza 2011. bila je pretijesna da primi sve zainteresirane koji su htjeli vidjeti i čuti Žuži Jelinek, kako se predstavlja, „najbolju šnajdericu Zagreba"(izvještaj s fotografijama da se vidjeti na našem portalu!!) Mi koji je poznajemo znamo da je takvo predstavljanje samo znak njene skromnosti, i da se radi o modnoj stilistici, autorici osam knjiga i kolumnistici „Glorije", ženi koja je u židovskim krugovima i šire poznata kao mecena i dobrotvorka.

   Gospođu Žuži Jelinek (djevojački Suzana Faeber!) upoznao sam devedesetih godina prošlog stoljeća kao tajnik Židovskog kulturnog društva „Miroslav Šalom Freiberger" posjećujući je u njenu velikom salonu-stanu na tadašnjem Trgu Republike, kada je dala  jednu vrijednu haljinu za tombolu, za blagdan Purim. Moja bivša žena iskoristila je priliku i kupila jednu prelijepu haljinu koju je Žuži  imala u ponudi i poslije smo tu haljinu zvali „Žužina haljina". Sretao sam je i na sastancima Vijeća Židovske općine Zagreb, u koje smo bili izabrani - nije često diskutirala, pratila je s pažnjom rasprave i glasovala za odluke.

NOVA, OSMA KNJIGA Ž.JELINEK, DOKUMENTARNI FILM

Stoga sam se obradovao kada sam zamijetio da Gradska knjižnica i čitaonica priređuje večer sa Žuži Jelinek, uz prigodni dokumentarni film o njenu životu te modnu reviju virovitičkog modnog stilista Josipa Margetića. Došao sam u 19 i 30, ovaj utorak (9.08.2011.) kada je večer započinjala i nije bilo šanse naći slobodno mjesto - dupkom puna knjižnica osudila me na stajanje koje mi, zbog problema s kralježnicom, nije nimalo lako. Ipak, uspio sam se održati na nogama više od 45 minuta i tako čuti i ponešto vidjeti od onoga što se događalo. Žuži, srdačno pozdravljena od organizatora, inspirativno je govorila o svojoj najnovijoj knjizi kao i životnoj filozofiji, a na kraju je davala i savjete ženama kako da osvoje i zadrže muškarce. Činila je to, usprkos godina (devedesetiprva?)  na osebujan, humoristički način, prekidana i pljeskom. Posebno me se dojmio film i pljesak nakon dokumentarnog filma HRT „Žuži" (producent Ivica Tunjić)

Ukoliko prepričam knjigu Žuži Jelinek „Žene osvajajte" (izdavač: Znanje, 2010., broj stranica 324) mala je vjerojatnost da ćete je poželjeti nabaviti, mada se radi o nečemu što je teško žanrovski definirati - ovo nisu ni uobičajene kratke priče, nisu to ni maštarije jedne stare gospođe, ovo su epizode iz života žene koja ih je preživjela i ostala - svoja, osebujna, prepoznatljiva, neumorna. Malo je osoba u tim godinama koje zadržavaju optimizam, humor, puno ljubavi za svoje najbliže, ali i  publiku. Čak i  kada joj nešto i nije po volji, svojeglava, bez dlake na jeziku, ona LJUBAV drži okosnicom naših života. I u ljubavi spremna je praštati, što i nije uvijek slučaj kada je riječ o nevjeri. I nastup u Virovitici, i dokumentarni film, i knjiga otkrivaju nam Žuži Jelinek kao snažnu osobnost. Prezentirala nam je mnogo toga na račun muškaraca, ali i žena, no uvijek ističući, s brutalnom iskrenošću - da muškarce voli, te da bi bez njih svijet bio jako dosadan. A bez nje, svestrano kreativne, emotivne, požrtvovne, bez njenih pouka ova sumorna svakodnevica bacala bi nas u još dublje depresije. Bez pretenzija da bude „star", ona to jest upirući prstom u najbolju svoju prijateljicu - šivaći stroj „Singer", star najmanje 100 godina, koji joj je pomogao da se bar četiri puta podigne s dna (zanimljivo, istu ili vrlo sličnu mašinu za šivanje „Singer" ima moja majka!). Zanimljivo je kako ona opisuje svoje uspone i sunovrate - nikoga ne optužujući, jednostavno nižući mirno činjenice.  Jedino u čemu je  bila odlučna, bila je njezina tvrdnja - da su siromašni samo oni koji žive bez ljubavi - zato njene poruke o kratkoći života, o tome da se živi danas i sada, preporuka da pamtimo naše partnere - i muževe, i žene, i ljubavnike i ljubavnice, kao što i ona, kaže, kada stoji u nekom repu, sjeća se muškaraca s kojima je bila intimna.

PREDMET POLITIČKE PORUGE

Zanimljivo je da je njen život poslužio Josipu Brozu Titu da je u političkom govoru u Splitu 1962. označi negativnim društvenim elementom, a bi kasnije je pozvao da se vrati u tadašnju Jugoslaviju i nastavi rad ovdje. Učinila je to i da apsurd bude veći, jedno vrijeme šivala za Jovanku Broz i pribavljala odjeću te savjetovala o modi i oblačenju. Žuži Jelinek, stilistica, svjetska žena, ali prije svega, hrabra i borbena osoba, ima iza sebe životno iskustvo i doživljaje koji bi se mogli pretvoriti i u igrani film.  Rođena u iznimno siromašnoj židovskoj obitelji gluhonijemih roditelja u Zagrebu, već od djetinjstva naučila se boriti protiv poniženja i stresnih situacija. Tijekom Drugog svjetskog rata, zahvaljujući svojoj snalažljivosti, preživjela je tragediju holokausta, uspjevši spasiti i vlastite roditelje kojima je prijetio Jasenovac. Ona brutalno iskrena priča da je spasila roditelje spavajući s  moćnikom koji je odlučivao o životima i smrti ljudi.

Žuži Jelinek je nakon godina „partizanije", rada u inozemstvu, prolazeći kroz strahove i poniženja, uspjela steći ono o čemu mladi sanjaju - bogatstvo, slavu (živjela je u Americi, Iranu i u Parizu, družila se s legendama visoke mode, poput Coco Chanel i Nine Ricci) i ljubav kroz svoja četiri braka. Svoje je iskustvo odlučila podijeliti s hrvatskom publikom u svojim kolumnama koje piše u „Gloriji" već 17 godina. I priznajem, rado sam ih čitao uzimajući iz ruku mojoj majci „Gloriju"nalazeći u kolumnama Žuži uvijek neke zanimljive savjete koje može dati samo netko tko ima prirodnog dara za psihologiju i seksologiju te posebno, strpljenja slušati svoje prijateljice i njihova iskustva s muškarcima.

  I ne na zadnjem mjestu, i pored povremenih napada na nju, a vezano za židovsko porijeklo, i pored tragedija u obitelji u vrijeme holokausta, od nje se ne može čuti riječi optužbe ili generaliziranja - i u tom pogledu ostala je svoja, i zato joj također hvala.

ŽUŽI, DOĐI NAM OPET!

   Kada su se ljepotice - manekenke prošetale u prvom dijelu modne revije, sramota me je reći, moje noge nisu više izdržale. Povukao sam se na klupu pred Knjižnicu, „čuvajući" dva predivna auta kojima su gosti doputovali. Oba su imala registarske tablice Ženeve, jedan od njih bio je Jaguar, drugome nisam mogao odgonetnuti marku i tip. Ni jednog trena nisam joj zavidio jer njen život svjedoči da ih je stekla radom, snalažljivošću, svakodnevnom borbom, a ne na uobičajen tajkunski način. Jer, iako i sama nakon pretrpljena pada i loma noge i rebara, treba odmor i brigu o zdravlju, nije joj bilo teško doći iz Opatije u Viroviticu. Za nju ne postoje veliki i mali gradovi, već gradovi u kojima se osjeća ugodno, za nju postoji publika kojoj valja doći. Uz napomenu, da je prije nekoliko tjedana poklonila gradu Opatija vrijednu umjetničku skulpturu koja sada oplemenjuje urbani prostor Opatije.

  Slučaj je htio da nisam pozdravio Žuži Jelinek u odlasku i stoga, neka ova kolumna bude zahvala Žuži Jelinek i njenoj obitelji, što su posjetili Viroviticu i omogućili nam druženje sa Žuži, koja ostaje jedina i nezaboravna - i daleko značajnija od jedne švelje, pa bila ona i najbolja u Zagrebu.

   ŽUŽI, DOĐI NAM OPET!